skica
Poglavlje 1
Doznalo se naposletku i to što je moralo toliko njih i ne davalo im već toliko dana mirna sanka. Doznalo se, naime, najzad i ko dolazi i šta je po struci. Nije dakle prirodnjak – kako je bilo prvi put javljeno – nego filolog, neženjen, dobro jede i pije, vole muziku, noć, pesmu i svetovnu i crkovnu, od ovih najradije sluša: „Na rijekah vavilonskih“ i „Ne ridaj mene mati“.
Te su podatke saznali na poslednjem sreskom učiteljskom veću učitelji i učiteljice pa među njima saznao to i učitelj Maksim Maksimlijć učitelj iz sela Čečvara i on reče kao tešeći se: „E šta je tu je! Što je bilo videli smo, a što će biti – videćemo.“
„Samo smo se badava mlatili jestastvenicom!“ primeti učitelj Gojko.
„E šteta što nema više prirodnjaka“, dira ga učiteljica Simka.
„More, lako je vama učiteljicama! Revizor neženjen — pljuštaće petice po okrugu ka’ đurđevski pljusak!“ veli učitelj Pera.
„Pa još filolog, fini čovek“, umeša se učitelj Paja. „Nije ka oni cmoljavi i sipljajivi prirodnjaci. Kad ide pandur za njim ne znaš da l’ ga tera ili ide iz počasti za njim.“
„A šteta što nije matematičar ka onaj lane“, dira Pera Paju, „pa da ti zaokupiš zadatke, sve neke mase kako se dele među tri brata naslednika, ili zadatke o bankrotu i poveriocima“.
„More, nikom gore nego meni ako mi ostane na ručku“, veli u ironiji Maksim Maksimlijić. „Čujem da je slaba stomaka. Ih, da mi je nešto da je ka onaj lanjski što je samo vinove sarme vadio četiri puta o ručku kod mene! Pa da ti ga nešto nanese moja sreća u naše selo pred ručano doba!… Bio bi vala na konju pa ako što nisam ni matematičar, ni prirodnjak, ni filolog!…“
„Sad šta je tu je! Pomagaćemo se kako znamo!“ završi gospođica Simka baš u sam razlazak učitelja i učiteljica.
*
Sve što su za ovo dve-tri nedelje grozničava rada uradili ode bestraga kao nepotrebno. I kud baš taj okrug i srez da zadesi to i baš njima da pasira to. Prvo bilo zvanično javljeno da im dolazi revizor prirodnjak, i šta je onda prirodnije nego da udare samo u prirodne nauke. Čitave tri nedelje i pre i posle podne samo to su radili. Pravili izlete, dovlačila deca pune torbe kamenica i travuljinu neku, tražili tučkove i prašnike i gledali lukaste korene, jurili petlove i kokoške, izvodili sivonju i zagledali ga sa svake strane i opisivali ga – i sad taman utvrdili to, a dođe glas kao iz vedra neba grom da je učinjena promena!… Onaj prirodnjak zamolio ministra da ga u interesu nauke pošlju u kopaonički kraj, jer sad, veli, tamo cveta neki krokus pa, veli, neophodno je potrebno da se on tamo nađe – (jer sva će srpska nauka, veli, s pravom tražiti to od njega). I ministar mu učini po volji i promeni: mesto njega pošlje filologa i tako sav dojakošnji trud do đavola!
I sad pik Jovo na novo! Udarili u podmet i prirok, u imenice i zamenice i u deklamacije „Car Lazare sjede na večeru“ i onu drugu „Varvarinsko polje pritisnula vojska“, a prirodne nauke poturali sasvim i još da nije onih za klanje namenjenih i određenih kokošaka i pilića ako dođe revizor – ne bi se prirodnih nauka ni setili.
*
Stiže i revizor i otpoče ispiti. Dođe u selo Čečvar Maksimu Maksimlijću. Dočeka ga Maksim i lepo i kuražno. U gramatiku se nije baš bogzna kako uzdao, ali se mnogome nadao od deklamacija, pevanja i ručka, ako ga uzmogne zadržati kod sebe na ručak. A sem toga spremio je i nekoliko retkih novih reči iz toga kraja kao: „pretomac“, „trbuša“, „vršnik“ (mesto turske reči sač) koje će ovoga kao filologa izvesno obradovati. A kupio je čak i fide u varoši za taj dan a i rena je našao nekud, tako da će ručak biti potpuno varoški, i gosp. Revizor čisto neće moći verovati svojim očima da ruča u selu od sedamdeset i dve poreske glave!! A već je stigao glas kako su neki prošli. Tri učitelja i dve učiteljice dobili dvojke iako je revizor bio i veseljak i neženjen! Zato nije čudo što je imao zorta. Ali se ipak tešio u staru sreću i u umešnost svoju, pa da’ko prođe dobro!…
A svi su izgledi da će dobro proći. Gospodin revizor drži ispit pre podne. Najpre u obližnjem selu do deset pre podne, a posle kod njega. Neće sve svršiti pre podne, ručaće, nastaviće posle podne, a posle ručka lako mu je, na konju je. Zna on dosta revizora, koji su posle ručka tromi kao zmijski car kad se najede; zavale se, zažmire, dremaju i dobuju prstima samo da rasteraju san, da ne lupe nosom u onaj sto, ne pitaju ništa a učitelj onda radi šta hoće. I ovaj može ako je stare sreće biti isti takav. Zar će se on posle podne mlatiti kad se dobro najede!
Dođe i Maksimov ispit. Da ne bi ponavljao ono što je već jedared stručno, naučeno i detaljno rečeno u izveštaj g. ministru, kazaću samo toliko, da su glavni predmeti svršeni pre podne, a lakši ostali za posle podne. Dođe vreme ručku. Revizor je hteo u obližnju mehanu, ali mu učitelj, nikako nije dao, pozivao …..stva, sklonio mu i šešir – i revizor je najzad morao popustiti.
Ni ručak neću opširno opisivati, držeći se onog Dositijevog: da kad se jede treba ćutati, nego ću samo spomenuti zdravice. Bilo je i zdravica. Prvu je čašu digao i nazdravio sam Maksim Maksimilijć. Uča je nazdravio revizoru, čestitao školi, učiteljima i zemlji koja rađa takve sinove i nauci koja je u njemu dobila dostojnog zamenika Vuku i Daničiću, i blagodario g. ministru što šalje takve ljude. I revizor je odgovorio ali nekako kratko, spleteno, ne ovako vešto kao učitelj valjda zato što nije govornik, što je valjda jači na peru nego na jeziku. A nazdravio je i odbornik Viliman. Zdravica mu je bila poduža, ali se iz nje nije moglo ništa razumeti, jer se sastojala iz mnogih zamenica. Sve su rečenice počinjale sa odnosnom zamenicom kao: „koje smo mi ne žaleći truda digli školu; koje je g. ministar nama i hvala mu učinio, i kao mi imamo i učitelja i revizora ka‘ malo koje selo i sa više poreskih glava“, i tako dalje, ali sve tako da toga etnografa nije još majka rodila koji je to zapisao a još manje čitatelja koji …..
Posle ručka ispit je nastavljen. Išlo je polako. Bili su lakši predmeti, pesme i deklamacije koje su učinile svoje na sve prisutne. Pesme su razbile san dremljivim odbornicima a deklamacije ih razveselile, a naročito deklamacija „Čvorak“ od Čika Jove Zmaja saslušana je s najvećom pažnjom i dopadanjem. Kad je mali Kića predsednikov deklamovao:
„Imam dara
Za pudara! –
Al’ me ljudi neće
Tu sam loše sreće!“
Pohvali ga ćata opštinski Milisav i umeša se i on i reče:
„Ako bog da, bićeš, ti nešto više: pisar ja l’ kapetan!“
… A dete nastavlja deklamaciju:
„Skoro ćete berbu brati,
Bi l’ i mene hteli zvati,
Da bi došo vrlo rado.
Evo, reč bi moju zado.
Da pokažem sve što znam.“
Tad se umeša predsednik Radisav i reče:
„Ka‘ i naš veseli Viliman u kazanicu kad se peče rakija.“
A Kića završuje:
.....
„Jer ako me ne zovete
Doći ću i sam!“
Grohotom se nasmeja predsednik Radisav i reče: „Pljunuti naš Viliman.“ A Vilman zadovoljan. „Alal ti kačamak, učo!“, izjavi dopadanje i zažali samo što nije školovan i pismen, da nauči te stihove.
(Svršiće se)