STRANA POLITIKA
Prekjuče je u austrijskoj delegaciji završena debata o budžetu ministarstva spoljnih poslova. To je bila i sada, kao i uvek, jedna od interesantnijih sednica. Naročito je bio interesantan govor mladočeškog delegata Kaftana o opštoj politici austro-ugarske monarhije. Govoreći o spoljnoj politici, on je počeo sa Balkanskim Poluostrvom a završio sa Krajnjim Istokom i Sjedinjenim Severoameričkim Državama. Zatim je prešao na unutrašnju politiku monarhije i na češko pitanje.
„Već je mnogo godina, rekao je Kaftan, kako se Mladočesi trude da zainteresuju našu diplomaciju o nesnosnom stanju na Balkanskome Poluostrvu. Od toga bi smo imali tu ogromnu korist, što bi monarhija, bez prolivanja krvi, ostvarila svoje snove da izađe na Belo More i da tako na Istoku ponovo zadobije svoj izgubljeni položaj. Zbog toga se jako radujemo „austrijskome sporazumu koji nam olakšava prodiranje na tome putu.“ O Maćedoniji je Kaftan rekao ovo: „Šta! Zar graf Goluhovski smatra da je Turska sposobna da se reformiše na osnovu mircštegskog austrijskog programa, koji sultan još nije potpuno ratifikovao samo zato šta uvek računa na moguće nesuglasice između Rusije i Austro-Ugarske, pored svega njihova sporazuma. Ali ceo svet zna da se Turska neće reformisati jer ona to ne može, a nedostaje i dobre volje sultanove. Abdul Hamid se nalazi u rukama arbanaške dvorske klike, koja ni po koju cenu neće reforme. Ceo ovaj mircštegski program je samo jedna uzaludna palijativa. I ovde treba primeniti onaj isti lek koji i na Krit: autonomiju Maćedonije; međusobna jednakost bugarske, grčke, srpske, rumunske i turske narodnosti; slobodu veroispovesti; jednom reči, administrativnu, fiskalnu, sudsku autonomiju, sa hrišćaninom generalnim guvernerom koji bi bio pod zaštitom velikih sila.“
Posle nekoliko simpatičnih reči na adresu Srbije i Bugarske, govornik je kretao sa Balkanskog poluostrva na Krajnji Istok, prestavivši Rusiju kao branioca evropske kulture, bele rase protivu žute, koju vodi Japan, dok se s druge strane nad Evropom sve više širi američki polip.
Vraćajući se na Trojni Savez, on je govorio o papstvu, o pravu sveta u kovklavu, pohvalio je kardinala Rampolu. Kaftan se, pak, naročito trudio da dokaže da se Austrougarska žrtvuje ekonomskim interesima Nemačke i Italije. Svoj govor je završio opštim pogledom na položaj Austrougarske: između Beča i Pešte još nije postignut sporazum, sa inostranstvom još nisu zaključeni trgovinski ugovori, Češka razdražena, šest miliona Čeha sa još deset miliona Slovena za sobom, koji će se boriti do istrage s Nemcima koji hoće da ih izbrišu s političke karte.
Eto tako je Kaftan naslikao položaj u Austriji. Ovom je prilikom položaj na Balkanskom Poluostrvu dao povoda mladočeškom poslaniku, da izloži češke poglede na spoljnu politiku monarhije na Balkanu. Nama nije ništa čudnovato, što je Kaftanov govor o tome pitanju pre ličio na govor kakvog pangermanca nego Slovena. Ni Dr. Kramarž nije iza njega izostao. On bi žrtvovao nezavisnost balkanskih Slovena, da bi obezbedio nezavisnost Češke u jednoj prostranoj federativnoj slovenskoj habsburškoj monarhiji. Samo u ovoj politici Čeha ima jedna opasnost. Zaneseni borbom sa Nemcima, borbom, koja Česima čini čast, njima se čini da će se na austrougarskome državnome zdanju naskoro zalepršati slovenska zastava. To je jedan lep motiv. Ali nama se čini da je sam motiv nedovoljno motivisan. Nama se čini da Česi nesvesno zatvaraju oči pred mnogim pozitivnim činjenicama koje faktički opredeljuju i unutrašnju i spoljnu politiku austrougarsku. Oni uvek potcenjuju petnaest miliona Nemaca, šest miliona Mađara i odlučnu sklonost krune da te elemente štiti i održava u borbi protiv i inače pocepanih i ljuto zavađenih slovenskih narodnosti.