skica
Poglavlje 2
Dođe vreme i da se dâ ocena. Učitelj se već oseća kad da je na konju. Poslednja deklamacija bila je sjajna. Još zuje u ušima odbornika one poslednje reči „Jer ako me ne zovete — doćiću i sam.“ Eno Vilimana odbornika, još se smeje, još nikako da dođe k sebi, jednako briše rukavom suze od silna smeha i čestita predsedniku, hvali mu sinčića Kiću i veli: „Jâ sretan li si, predsedniče. Imaš, a još ne znaš šta imaš! A ne ka’ ja kukavac i nesretni otac! Kako samo serbez govori! A ne ka’ ono moje magare! Da mu zatražiš da ti kaže „Vo imja oca“, ono bi pobeglo i skrilo se u burjan ka’ poplašeno pile“! Tako veli siti i napiti i zadovoljni Viliman i raspituje se neprestano. Pita učitelja: je l’ dete to što je govorilo samo izmislilo i iz svoje glave izvadilo i tako složilo, ili on, učitelj? Uzrujan kao svaki njegovog položaja u takvoj prilici, Maksim i ne obraća pažnju na Vilimana nego puši nervozno i hoda amo tamo i svaki čas pogleda u lice revizorovo, ali i ako je učio Psihologiju i imao peticu iz nje, — ne može ipak ništa da pročita na tom licu!…
Revizor svršio i zapisao ocenu i digao se od stola.
Priđoše i ostali i ispuniše tačno sve formalnosti.
Priđe na posletku i učatelj i pogleda u zapisnik. Trže se i ustuknu samo. Zatim izvadi tabakeru i stade zavijati cigaru i ako je imao tek zapaljenu u ustima.
Nastade mala pauza.
— Pa… ja… ovaj… poče učitelj — ja mislim da je moj rad zaslužio valjade malo bolju ocenu od „dvojke“?!
— Ocena je prema uspehu! odgovori revizor.
— A ja mislim…
— To vi tako mislite a je opet mislim ovako …
— Molim vas mene su ocenjivali toliki nji pre vas… Sve stručni pedagozi… Herbartovci sve… pa ovoga čuda nije bilo!…
— The! Ono su bile ocene za one uspehe, a ova sad za ovaj uspeh, ili bolje reći neuspeh.
— Molim vas, gospodine profesore — ili suplente, (šta li ste!) — popravite vi ovo!! reče malo višim i malo pretećim glasom.
— A ne! Ne popravljam!
— Ja ću tražiti „superreviziju“!
— To je vaša stvar… a ja što jednom zapišem to je zapisano.
— Dobro dobro! preti učitelj. Ja samo kažem, da vam posle ne bude, počem, krivo što!…
— Šta, vi pretite?…
— Ne pretim, nego samo kažem vam da znate! A znamo mi i đe su i redakcije, a i pismeni smo malčice, pa oni pogani i nesretni dopisi i ona priposlana — đe udare melem ne trebuje! Pa… beli ponećemo se malo… to jest, Proparandija i Velaka škola! „Što uzmognem, čućete hoću li.“
— Molim, molim neću ni ja sedeti skrštenih ruku. Ponećemo se.
— E mi ćemo učiniti jedan apel na javno mnenje, i onda „kome prsne čelo kuku njemu!“
— Slobodno, izvol’te. Ako možete!
— A kadri smo stići i uteći — i na strašnu mjestu postojati. Jest, gospodine, i ako smo ovde na selu, ipak ne pasemo travu. A to ćemo i dokazati nepobitnim dokazima! Biće ono što naš narodni guslar veli: „Be aferim od Dobuja Mujo — I mi konja za trku imamo!“
— Molim, molim! odgovora mu revizor. Mene nećete slomiti.
— A vala ni ti mene! „Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al’ zube polomi“… odgovara jetko učitelj: „Ti si hajduk roblja vezanoga — Ja sam hajduk te gonim, hajduke; glasnija je moja hajdučija.“
— Molim, sad nek je dosta. Ja više ništa nemam s vama. Prekide ga revizor.
— Al’ ja imam s vama.
— Pa izvol’te! Eno vam novînâ!…
— Jok novine, daleko su novine, nego ovde, ovde! Oću: Trak čaša, trak para!
— A šta to! zapita i zastade revizor.
— A ko će meni platiti onaj ručak?! isprsi se Maksim Maksimlijć. Zar je malo meni ovoga moga bednog učiteljskog stanja nego još i dijurnaše džabe da ranim?!
(svršiće se)