SRPSTVO
U austrijskim delegacijama govorio je onomadne zajednički ministar finasija i zemaljski upravnik Bosne i Hercegovine, baron Burijan, o ekonomnim prilikama i političkom stanju ove potlačene srpske oblasti. U prvome delu svoga govora uzneo je „kolosalne“ zasluge Venijamina Kalaja za tamošnje hrišćane. O Srbima Burijan nije ni govorio. Iz celoga njegovog govora videlo se, da se Burijan bojao od srpskoga imena kao od kuge. Zatim je, prelazeći na religiozne prilike, izjavio, da je zasluga Austro-Ugarske, što je princip o verskoj toleranciji uhvatio duboki koren u Bosni. Posle ovog konstatovanja, koje pre liči na kakvu dosetku Mefistovu, Burijan se „obradovao“, što su se srpski crkveni poglavari u Bosni sporazumeli sa narodnim prvacima. „Vlada je“, veli on, „od uvek težila, da pravedno reši to pitanje, samo nije trpila, da avtonomna verska organizacija zahvati u sveru vladine vlasti. Narodni prvaci su se u poslednje doba sporazumeli o mitropolitima, pa se na posletku postigao i s vladom sporazum u pogledu načela budućeg organizacionog statuta“. Ali 6e „vlada ograničila na ocenu podnetog joj nacrta, u koliko je to potrebno bilo sa državnog gledišta. Kako se sada postigao potpun sporazum o načelima organizacije, mora se tekst statuta, što će se tek sastaviti, najpre podneti na odobrenje vaseljenskom patrijarhu u Carigradu.“ Po sebi se razume, da će se Austro-Ugarska, koja je izmišljala sve moguće načine, da zaustavi nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini postarati, da između cara i patrijarha postavi sve veće prepreke, kako bi se pitanje o srpskoj crkvenoj avtonomiji što poznije rešilo, jer „će statut tek tada sankcionisati Nj. Apostolsko Veličanstvo, kada ga vaseljenski patrijarh odobri.“ Po ovome statutu uvešće se crkvena uprava sa tri stupnja: crkvene opštine, dijeceze, sinod i tome podobne centralne uprave. Bir će se ukinuti, a na njegovo mesto doći će naročiti prirez za sveštenike.