Sva deca po školama, i poneki od nas starijih koji se sećaju škole i detinjstva, zapevaće danas pobožno „Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi“. U tim naivnim, prostim stihovima i u melodiji, koja se lako pamti iako je tuđa, ogleda se celo naše poštovanje spram onoga, koji je prvi među Srbe pokušao da unese knjigu i prosvetu.
Kraljevskoga roda i porekla, Rastko, sin Nemanjin, hteo je da prosveti svoj narod. Koliko može jedan čovek da učini, učinio je, ostavljajući drugima posle sebe, da započeti posao produže. Valjda stoga, što među poslednicima mu ne beše nijednoga u staroj srpskoj državi, koji bi se ma i približno mogao s njim da poredi ili možda zbog toga, što narod uvek voli one, koji ostavljaju sjaj i slavu da njemu pomognu, u narodnome verovanju živi uspomena samo na njega, jedinoga prosvetitelja. U najteže dane, tursko doba, kada je sve bilo samo roblje, oko njegova imena i njegovih moštiju skupljale su se sve srpske nade i molitve.
A kada se jednog dana, posle tolikih vekova, Srbi digoše na oružje, prizivajući njegovo sveto ime, kao što ga i danas tako prizivaju, gde još nisu slobodni i kada ponovo osnovaše svoju državu, opet se javi jedan nov prosvetitelj, dostojan poslednik sv. Save, Dositej, čakovski đak. Posle toga, za sto godina slobodnog državnog života izmenjalo se sto ministara prosvete na svaku godinu jedan. Šta su oni uradili? Šta su mogli da urade? Burno doba u kome smo sve do juče živeli, skretalo je celu našu energiju na drugu stranu; sem toga, konzekventnost i izdržljivost nedostajale su nam i na tom poslu, kao i svuda inače. Što je jedan uradio preko dan, to je drugi razorio preko noć. Stara srpska posla: svaki je od svakoga hteo da bude i bolji i pametniji. Davali su nam i dobre škole i dobre knjige, a ipak je sve ostalo po starom. Dali su nam skoro pre pola veka zakon o opštoj, obaveznoj nastavi, pa ipak i dan današnji ima nas na sto Srba u Srbiji svega dvadeset pismenih. Odbite od tog broja činovnike i varošane, koji su svi više — manje pismeni, odbite onaj veliki broj nepismenih, koji se samo stoga u pismene računaju, što umeju da se kojekako potpišu, pa ćete tek onda dobiti pravu sliku o našoj prosveti. Srž naroda, ono što narod narodom čini i danas je pogotovu tako isto nepismeno, kao što je bilo pre sto godina.
Za isto vreme drugi narodi učinili su mnogo više. U Holandiji na primer, koja je u isto vreme uvela opštu obaveznu nastavu kad i mi, na sto ljudi jedva ako ima jedan nepismen. Reći ćete, da je Holandija bila u mnogo srećnijim prilikama no mi. A zašto onda, sem Turaka, svi narodi oko nas bolje stoje po pismenosti no mi? Nisu ni oni za ovih poslednjih sto godina živeli mirnim životom bez prevrata i trzavica, pa su ipak bolje napredovali no mi.
Ne treba da se varamo, niti sami sebe da lažemo. Tramvaj, električno osvetljenje i dve-tri trokatnice u Beogradu još ne sačinjavaju kulturu. Ako hoćemo da živimo, moramo da radimo svi, istrajno i složno, na ovom velikom delu, što ga je prvi započeo Rastko, Nemanjin Sin.