od D-ra Morica Benedikta
U bečkom časopisu „Wiener Medicinische Presse“ od podužeg vremena izlaze otvorena pisma tamošnjeg univerzitetskog profesora, D-ra Morica Benedikta, upućena na austriskog ministra prosvete. U jednome od ovih pisama raspravlja ovaj austriski profesor stvari koje se tiču i naših sunarodnika u zemljama habzburške krune.
Pitanje o narodnim univerzitetima u Austriji, veli Benedikt, sve više i više izbija na površinu. Ono dovodi u zabunu sve nepristrasne poznavaoce stvari. Oni, koji ih traže, donekle su i svesni, da nisu baš najpametniji, a isto tako i oni, koji ih odbijaju. Jedan univerzitet zahteva duhovni i novčani kapital, koji često jedva ako pribavi kakav veliki kulturni narod, koji pliva u izobilju, kapital, koji se samo u toku vremena može steći. Koji zna mizerije budžakliskih univerziteta u Italiji i Francuskoj, tome ni na kraj pameti neće biti, da takve univerzitete osniva u Austriji. A ko opet zna, kakve su teškoće nastale, kada su se prvi austriski univerziteti i ostale velike škole snadbevale potrebnim personalom, taj neće ni posumnjati u teškoće prilikom popunjavanja katedara sasvim novih velikih škola, u kojima će se predavati na jezicima, koji tek ako su sa naučno razvili.
On je pristalica narodnih univerziteta, jer po njemu, prava duhovna sloboda jednoga naučnika počinje tek tada, kada on misli na svom maternjom jeziku, ispituje i predaje, i svaki narodni univerzitet pridobiće čitave milijone ljudi za kulturu. Zato misli, da je dužnost bečke vlade bila, da potpomaže svim silama podizanje italijanskog univerziteta u Insbruku. Isto tako treba osnovati drugi češki univerzitet u Moravskoj. To pravo sporiti Česima znači, biti pristrasan i tesnogrud; ne treba zaboraviti da u pogledu na broj osnovnih i gimnaziskih škola Česi danas bolje stoje od sviju ostalih evropskih naroda. Ali i Česi greše što traže i suviše najedared. Neka se iz početka zadovolje samo istorijsko-filološkim fakultetom, na kojem bi mogli da neguju svoj jezik, literaturu, istoriju i umetnost, jer da se u jednom mladom narodu podigne duhovni nivo, ti su predmeti najpotrebniji.
Ali od mnogo je veće važnosti, veli dalje Benedikt, no što je češka velika škola, osnivanje maloruske velike škole. Ko zna značaj zagrebačkog univerziteta, taj neće i za trenutak posumnjati potrebu jedne takve institucije, koja bi još tešnje vezala jedno pleme od svojih 15 milijona duša sa Austrijom. Šta bi danas bilo od Austrije, da nije u Zagrebu stvorila centar za Jugoslovene, već da su ovi obratili oči svoje ka Beogradu? Ali kad vidim, nastavlja Benedikt, kako se Poljaci protive kulturnim težnjama Malorusa, tada mi i nehotice pada na pamet refren jakobinaca, koji su vešali aristokrate o laterne, kličući: „Oni nisu ništa naučili i nisu ništa zaboravili.“ Svaki iole uviđavni Poljak moraće uvideti, da će Poljska moći da uskrsne kao kulturna država jedino, ako osigura bratski savez sa Malorusima. Ali, kada Poljaci ne daju ovima ni jednu novu gimnaziju, to čovek mora da posumnja u pamet onih, koji vode i koji se daju voditi. Poljak, koji baca seme razdora među svoje i među Maloruse, jeste izdajnik svoga naroda.
U svoje vreme, smejali su se Stadijonu, kada je pronašao „Maloruse.“ Ali danas vladini krugovi ne smeju da gube iz vida usluge, koje im je ovaj državnik učinio. Malorusi moraju pobiti svoj duhovni centar, svoj univerzitet.
Govori se čak i o slovačkom univerzitetu. Slovenački prvaci greše, što hoće svoje narečje da podignu na stupanj naučnog jezika. Pametnije bi bilo, veli Benedikt, da prime srpski jezik i da literarno neguju svoj slovenački dijalekt samo kao jezik za govor. Ta nema ni pedeset godina, od kako se među njima probudila narodna svest, te su postali neki politički činilac, a još prilikom proslave stogodišnjice Šilerova rođenja u Ljubljani oduševljavali su se buduće vođe slovenačkih narodnih stranaka za ovog velikog nemačkog pesnika.
Naposletku veli Benedikt, da bi za Slovence u Cizlitaniji bila prava blagodet, kad bi se onim Slovencima, koji studiraju u Zagrebu, prilikom državnih ispita, činile olakšice. Eto, u tome pravcu treba da delaju slovenački političari.