Vi znate valjda, da ja imam još jednu kćer koju su mi Indijanci oteli dok je još bila mala. Ja znam gde se ona nalazi i godinama već skupljam ljude, da je oslobodim ropstva. Sutra se krećem. Ako hoćete da dobijete Zou, pođite sa mnom, da oslobodimo njenu stariju sestru. Vi ste sada opet sasvim zdravi, pa ćete moći da podnosite ove napore. Konj vam je dobar, oružje u redu, hoćete li?
Ja sam stajao kad skamenjen pred tim neočekivanim pitanjem, ne iz straha od opasnosti, već što mi je bilo žao, da ostavljam Zou.
— Da ili ne? reče Segen.
— Da, odgovorih mu je živo. Pokazaću vam, da sam je zaslužio.
I tako se odmah stadosmo spremati za tu čudnovatu ekspediciju, vezanu s tolikim opasnostima, koje ću sada mojim čitaocima, da pričam.
Del-Nort
Neću da zamaram čitaoce detaljnostima scene odlaska. Pre no što izbledeše zvezde, mi već bejasmo u sedlima i kretasmo se peščanim drumom. Nedaleko od kuće put skretao nekoj gustoj šumi. Tu se zaustavim, propustim svoje pratioce i uspravivši se na uzengije pogledam natrag. Oči mi se upraviše ka surome zidu a zatim ka mestu gde je stajala Zoa.
Kraj zida, koji se ukazivaše pri bledoj jutarnjoj svetlosti, beše ona koju tražaše moj pogled. Ne mogah joj raspoznati crte, ali je poznadoh po ovalnom licu koje se ocrtavaše na nebu kao neki crni medaljon. Ona stajaše kraj palmi, koje su rasle na terasi. Ruke naslonjene na stablo, ona se beše pregnula napred. Možda je opazila lepršanje jedne marame; možda je čula svoje ime i odgovorila na ljubazno, zbogom, koje joj donese jutarnji povetarac. Njen se glas izgubio u topotu moga konja, koji se naglo okrete i odnese me u veliki šumski hlad. Više puta okretao sam se ne bih li ugledao ovu dragu siluetu, ali se ona nije mogla videti ni s jednog mesta. Nju skrivahu tamna, veličanstvena drva. Samo još mogah videti vrhove živopisnih: palmi; a kako se put spuštaše između dva brežuljka uskoro mi se i oni izgubiše iz vida.
Pustim uzde i ostavim konju na volju da ide, a sam se bacim u more misli u isti mah slatkih i mučnih. Osetih da ova ljubav koja mi puni dušu ujedno obuhvata i ceo moj život, da će mi u buduće ova ljubav biti glavni oslonac svih mojih nada i najmoćniji pokretač moje delatnosti. Tek što vam postao čovekom, pa ipak znađah za ovu istinu, da je čista ljubav, kao što je ova, najbolje sretsvo da se čovek ne udaljuje od mladosti i najbolji čuvar od opasnih zanosa. To sam naučio od onoga, koji je vodio glavnu brigu o mome vaspitanju, i čijim sam se iskustvom i suviše koristio, da mu ne bih mogao pokloniti vere. Više puta imao sam prilike da se uverim o pravilnosti ovih misli. Znam da je ljubav, koju sam ulio toj devojci, isto toliko duboka i strasna, koliko i ona koju sam osećam; možda još i silnija, jer je moje srce znalo i za druge ljubavi, dok je njeno kucalo samo pod uticajem nežne nege kojom beše okružena u detinjstvu. To beše njeno prvo moćno osećanje, njena prva strast, Pa kako joj onda to osećanje ne bi osvojilo svo srce, savladalo sve misli, njoj tako otvorenoj za ljubav, tako sličnoj mitološkom Venusu?
Ove refleksije u svemu, behu prijatne; ali slika stade gubiti veseli izgled kad prestah misliti o prošlosti. Nešto, izvesno mi govoraše: Nikad je više nećeš videti! Ova misao, i ako osnovana na pretpostavci, beše dovoljna da mi ispuni duh mračnim slutnjama, te uzeh ispitivati budućnost. Ja ne idem na put radi kakve zabave, s koje se vraća određenog dana i časa. Imam da se izlažem velikim opasnostima, pustinjskim opasnostima, za koje znam koliko su ozbiljne. Prošle noći pri skrajanju planova, Segen nije krio opasnosti kojima ćemo se izlagati na putu. On ih je sve pobrojao pre no što me je pozvao da ga pratim. Pre nekoliko nedelja time bih bio zabrinut; čak bi me te opasnosti većma razdražile. Ali onda moji osećaji behu sasvim promenjeni; znao sam, da je nečiji život vezan za moj. Šta bi bilo da je demon govorio istinu? Ne videti je nikad, nikad više… Strahovite misli! Uvaljen u sedlo, putovah savladan teškom tugom. Ali osećah da me nosi moj dragi Moro, koji izgledaše da poznaje svoga jahača; njegova vitka grbina podizaše se podamnom; moja duša, odgovaraše njegovoj, i izliv njegove vatrenosti jako uplivisa, na me. Posle jednog trenutka skupih uzde i jurnuh galopom da stignem drugove. Put, koji vođaše pored reke, krivudaše kroz doline obrasle gustom šumom.
Put beše težak zbog gustih trnjaka; i ma da drva behu zarezana radi građenja druma, ne beše nikakva traga ranijega prolaska; jedva da se mogla videti kakva konjska stopa. Zemlja izgledaše divlja i sasvim pusta. Kao dokaz tome behu česti susreti dama i antilopa, koji izletahu iz šumaraka i prelažahu nam put. S vremena na vreme put se udaljavaše od reke, da bi izbegao njeno često krivudanje. Više puta pređosmo ogromne prostore, gde behu poobarana velika drva i gde je zemlja nekada obrađivana; ali to je moralo biti u davnim vremenima, jer zemlju, koja je bila orana, sada pokrivahu neprohodne ceste. Prođosmo pokraj jedne razrušene crkve, čija se stara kubeta survavahu kamen po kamen. Svud unaokolo gomile adobe-a pokrivahu prostor od nekoliko jutara zemlje. Nekada je ovde bilo divno selo! Šta je s njim? Gde su njegovi vredni stanovnici? Jedna divlja mačka izlete iz trnja koje pokrivaše razvaline i uvuče se u šumu; neka buljina teško slete s jednog trošnog kubeta i oblete oko naših glava vičući svoje žalosno hu-hu, dodajući tako još jednu crtu više ovoj žalosnoj sceni. Ali gde su dakle oni, čiji je glas odjekivao o ove zidine? gde su ti koji su klečali u svetoj tami ovih nekada svetih svodova? Oni behu otišli; gde i zašto? Sva ova pitanja uputih Segenu koji mi lakonski odgovori:
— Indijanci!
To beše delo divljačke vojske, njenog užasnog koplja, i noža za deranje kože, luka i sekira za boj; njenih otrovnih strela i buktinja za paljenje.
— Navabojaca? upitah.
— Navabojaca i Apaha.
— Ali zar oni ne dolaze više ovamo?
Na jednom me neka strava obuze. Još smo sasvim baizu kuće; pomislih na njene zidine bez odbrane. Nestrpljivo čekah odgovor.
— Oni više ne dolaze ovamo.
A zašto?
Ovo je naša zemlja, odgovori on značajnijim im tonom: Eto nas u zemlji gde žive čudni stanovnici; videćete. Teško Apahu ili Navaju koji bi se usudio zagaziti u ove šume.
Što smo više išli napred, predeo postajaše preglednijim, i mi videsmo dva niza visokih, šiljastih bregova, koji se pružahu na sever i jug dvema rečnim obalama i toliko zbližavahu da izgledaše da preprečuju reku. Ali to samo beše prividnost. Idući dalje, mi uđosmo u jedan strahovit prolaz koga nazivaju cannons (klanac), i koji se česta viđa na kartama međutropske Amerike. Reka, protičući kroz ovaj klanac, penušava se između dve ogromne, šiljaste stene, čija visina iznošaše više od hiljadu stopa i čije strane, dok im se približivasmo, predstavljahu nam dva gnevna džina koji, razdvojeni moćnom rukom, ne prestajahu pretiti jedan drugome. Ne mogu se gledati glatka lica ovih ogromnih stena, a da se ne užasne i ja sav uzdrhtah kad se nađoh na pragu ovih džinovskih vrata.
— Zaustavimo se ovde, reče Segen. Siđosmo na zemlju i privezasmo konje kako mogu pasti. Zatim sedosmo na travu i izvadismo jela koje smo spremili za put.
(Nastaviće se)