Još u prvoj polovini prošloga veka beše Japan zatvoren za evropsku kulturu, tek 1868 g. mogli su amerikanci da sklope sa vladom u Jedu ugovor o prijateljstvu i trgovini. Amerikanske ratne lađe vodile su pri sklapanju ovoga ugovora prvu reč. Pošto je led bio jednom probijen, nagnaše i ostale evropske države, da Japan stupi sa njima u bliže odnose.
Tim nasilnim otvaranjem japanskoga tržišta evropskoj kulturi u zemlji je i kraj srednjevekovnoj feudalnoj državi, koja se prosto sa kitajskom žilavošću starala, da ostane zatvorena za novine iz Evrope i novoga sveta. Sve dotle prava državna vlast bila je u rukama šoguna, najmoćnijeg vazali mikadovog, koji je igrao u ulogu majordoma, onu ulogu, koju su u Francuskoj pod Morovinzima igrali preci Karla Velikoga. Car je ovde bio prosta kreatura u rukama takvoga šoguna. Poslednji od tih šoguna sklopio je prvi ugovor o prijateljstvu i trgovini sa Amerikom i evropskim državama. Nekim vazalnim kneževima, dajmiosima, kako Japanci krste svoju veliku vlastelu, nije se dopada ova nova politika, zato stanu udešavati, da preko cara izigraju šoguna, kako bi se na taj način istrgli ispod svake vlasti. Više moćnih dajmiosa na jugu otpočnu borbu sa strancima, od kojih mnoge pobiju. Velike sile opet pošlju vojne ekspedicije, de kazne ove kneževe, a u isto doba pozovu šoguna, da i on preduzme ozbiljnije mere protivu buntovnika. Šogun međutim nije mogao da uguši bunu. Njegova je moć u toliko više opadala, u koliko je Mikadova moć rasla, pod čijom su se zastavom, prikupili skoro svi nezadovoljnici. Šogun, koji je 1868, primio vlast, pritešnjen sa svih strana, zahvali u korist Mikadovu, ali na brzo podstakne svoje zaostale verne dajmiose, koji ga „nateraju,“ da opozove svoju ostavku. On odmah skupi veliku vojsku i pođe na otpale dajmiose, koji ga složno dočekaju i razbiju, da se morao skloniti u jednom budističkom manastiru. Njega odmah zbace, a Mikado nastavi vojnu protivu pobunjenih vazala, koje je za kratko vreme podvrgao svome skiptru. 1868 g. o je bio gospodar situacije.
Šogupat je bio oboren, ali su se sa njime rasplinule i nade velike vlastele, da dođu do veće samostalnosti. Mikado, koji je sasvim provideo opasnost od eventualne prevlasti njegovih vazala, stegao je državne uzde u svoje ruke i nije dao nijednom od njih da glave pomoli. On ukide pravo dajmiosa, po kome je zemlja prelazila sa oca na sina i kao ono u svoje vreme Luj Četrnaesti, kada je načinio od feudalne francuske apsolutnu monarhiju, usredsredio je ovaj sve funkcije državne vlasti u svojim rukama. Postupno budu ukinute i privilegije kasta, jer u Japanu beše osim dajmiosa i vojnička kasta samuraja, zatim kasta naučnika i sveštenika, kasta seljaka, kasta zanatlija, kasta trgovaca i tako u nedogled cepalo se društvo koje po rođenju koje po zanimanju u čitav niz društvenih redova, koji su svaki za sebe bili hermetički zatvoreni. On je jednim zakonom uništio moć predrasuda, dopustivši, da i poslednji kuli može postati prvi ministar. Zatim je ukinuo ropstvo i uveo novac u saobraćaj. I nije proteklo mnogo vremena, a u Japanu su počeli računati vreme po gregorijanskom kalendaru, palate su se dizale i u poslednjim selima, prosecali su drumove za železnice. Za nepunih dvadeset godina Japan se s polja pretvorio u kulturnu državu, koja je mogla sa pravom zahtevati, da je uvrste u međunarodnu zajednicu.
Danas je Japan ustavna monarhiji. U njoj svaki građanin zna svoja prava i svoje dužnosti, zna šta mora da daje i šta može da traži. I kada su politički događaji izbacali na dnevni red mandžursko pitanje, Japanci su kao jedna duša sa retkom ljubavi prema domovini i njenoj veličini, koja se javlja samo kod potpuno svesnih i budnih naroda, stali na branik svojih nacionalnih interesa. Njih mogu pobediti, može ih Rusija satrti i pregaziti, ali tragovi japanske kulture podsećaće narode poslednjih vremena, da je nu aziskom istoku živeo negda jedan narod, koji je zaslužio, da mu se ime sa divljenjem pominje.