Sadržaj
- [Uvod]
- Položaj Negoja
- 46 dinara i 2.280.000
- Svojina Negoja
- Osporen testament
- Locus regit actum
- Kralj Aleksandar protiv srpskih državnih interesa
- Epilog
- Sadašnja faza
- Jedna scena pred bukureštanskim provostepenim sudom
- Ko je odgovoran?
Uvod
Pojedinosti ove sramne afere nisu ni mogle prodreti u javnost pod režimom kada je glas javnog mnjenja bio ugušen. Mi je iznosimo sada da bi srpski narod video moral vanpartijskog režima i da bi video gazdovanje režima sa čisto privrednim programima. On će videti jednu razbojničku bandu iskupljenu oko srpske državne kase; videće scenu da se srpski kralj Aleksandar, pred stranim sudovima, javlja protiv srpske države u jednom prljavoj stvari.
G. Genčiću, zar da ne pljeskamo najezdi javnosti?
Položaj Negoja
Imanje Negoj dobilo je ime od sela istoga imena. Ono se nalazi na Dunavu u Rumuniji 40 km udaljeno od Kalafata. Imanje je veliko 223 ha izvrsne ziratne zemlje. Na njemu se poglavito obdelava kukuruz, žito, repica. Sem toga, na tome imanju ima tri jezera koja se hrane iz Dunava, i jedan parni mlin od samoga kamena i gvožđa.
46 dinara i 2.280.000
Zna se da je Negoje u petnaestom veku bio manastirsko dobro. Godine 1493. ono se proda za 87 aspra (46 dinara), a 1747. kupi ga jedan rumunski spahija za 500 dukata. Godine 1836. kupuje ga knez Miloš za 3.220 dukata. Ove godine, 10. januara, na javnoj licitaciji, udruženje seljaka koji obrađuju Negoje nude srpskoj državi 2.275.000, ali Konstantin Đeblesko, kome je 29. maj pokvario jedan veliki gešeft, javlja se naknadno i nudi za Negoje 2.280.000 dinara.
Svojina Negoja
Kad je umro knez Miloš, Negoje pripada knezu Mihailu. Pošto je, pak, knez Mihailo umro bez poroda, ovo imanje ostane njegovim sestrićima Atanasiju i Milošu Bajiću i Fedoru i Milošu Nikoliću. Oni su, međutim, znali o knez Mihailovom vanbračnom sinu Velimiru Teodoroviću. Kako njemu nije ostalo ništa, da bi mu obezbedili egzistenciju, oni mu 19. juna 1869. dadu na uživanje Negoje i 30.000 dukata u gotovu novcu. Velimir Teodorović dobio je sve ovo pod uslovom da i imanje i interes od novca uživaju kasnije i njegova deca ako ih bude imao; ako pak on ne bude imao dece, 30.000 dukata pripadaju kralju Milanu.
Za upravnika Negoja Teodorović uzme nekog Živka Radivojevića. On je tako rđavo upravljao njime da je 1884. Velimir morao, na podlozi Negoja, da uzme iz Hipotekarne banke u Bukureštu 600.000 dinara. U to doba, po odobrenju Miloša Bajića i Fedora i Miloša Nikolića (Anastasije Bajić je bio umro), Negoje prelazi u definitivnu svojinu Velimira Todorovića. On umre 31. januara 1898. i sve svoje imanje zavešta srpskoj državi na osnivanje Velimirijanuma za prosvetne i umetničke ciljeve.
Osporen testament
Pošto Anastasije Nikolić nije bio dao svoj pristanak (jer je bio umro) da se imanje definitivno ustupi Velimiru, to su Marija Bele Talijana (supruga sadašnjeg ugarskog ministra trgovine), kći pok. Anastasija Bajića, i maloletni Hans od Trautenburga (čija je mati bila Marijina sestra), Atanasijev unuk, ospori testament, i zatraže da se četvrtina Velimirove zaostavštine ustupi njima.
Locus regit actum
Cela rasprava oko ovog imanja imala se voditi pred rumunskim sudovima, pošto je i samo imanje u Rumuniji. Negoje je u nadležnosti sudova u rumunskom gradu Krajovi, gde se nalazi i apelacioni sud. (U Rumuniji ima četiri apelaciona suda.). Rumunski zakonik ima jedan član koji je od velkog socijalnog zamašaja. To je § 1296. Po njemu, imanje dato nekome na uživanje može se vratiti samo onome koji ga je dao na uživanje (donatoru), a ne njegovim naslednicima. Odredba ovoga člana išla je odsudno u korist srpske države. Dakle parnica gđe Marije Talijan i Hansa od Trautenberga protiv testamenta Velimira Teodorovića vodila se pred sudom u Krajovi. I kod krajovskog prvostepenog suda i kod apelacije oni su izgubili parnicu.
Kralj Aleksandar protiv srpskih državnih interesa
Kad je parnica trebala da izađe pred kasaciju, protiv testamenta ustaje i kralj Aleksandar i traži 30.000 dukata iz mase pok. Velimira Teodorovića. Redovnim, sudskim, putem nije bilo izgleda ni na kakav uspeh. I sad nastaju sablažnjive stvari. Srpska vlada, 5. februara 1903. prizna kralju Aleksandru njegovo potraživanje od 30.000 dukata sa 6% interesa od 1. februara 1898. do naplate. Na dan 1. februara ove godine ova će suma izneti 480.800 dinara u zlatu. Da bi kralj Aleksandar ovu sumu naplatio, potrebno je bilo da se Negoje proda. Stoga srpska vlada ponudi nepotrebno poravnanje gđi Talijan u trenutku kad je ona imala da izgubi parnicu i pred rumunskom kasacijom. Po tome poravnanju, gđa Talijan ima da dobije 250.000 dinara iz mase pok. Velimira Teodorovića, pored svega toga što su rumunski advokati savetovali našoj vladi da ne ulazi ni u kakvo poravnanje, pošto je bilo sigurno da će gđa Talijan izgubiti parnicu i kod kasacije. Sem toga, odmah posle zaveštačeove smrti, gđa Talijan je bila ponudila poravnanje po koem bi dobila samo 150.000 dinara, ali na koje tadašnja srpska vlada nije bila pristala.
I sad nastaje ovakav prizor. Kralj Aleksandar mora da izvrši poravnanje sa srpskom državom takođe pred rumunskim sudovima. Kralja Aleksandra zastupa njegov ujak, g. Aleksandar Katardžija, rumunski izaslanik u Londonu, a srpsku državu g. Miloš Petronijević, lični sekretar kralja Aleksandra. Ovo poravnanje srpske države sa srpskim kraljem, na štetu srpske države, kažu, u Bukureštu je na sve prosvećene ljude učinilo odvratan utisak. Da bi utisak bio još bedniji, džokejski klub u Bukureštu zapamtio je ovu epizodu. Jedan gospodin, desna ruka kralja Aleksandra, dođe iz Beograda u Bukurešt. Uoči dana kad je trebalo platiti advokate taj gospodin izgubi 22.000 dinara na kartama, i tako sutradan jednom advokatu ostane dužan, u ime srpske države, 2.000 dinara, drugome 10.000 dinara itd. Znamo, npr, da g. Mihailo Ferikide, advokat, bivši ministar spoljnih poslova i predsednik rumunskog parlamenta, još nije dobio ništa. U to doba je srpska država bila počela pregovore sa g. Konstatinom Đebleskom, posednikom iz Krajove (koji je i sada konkurenat) da mu ispod ruke proda ovo imanje za 1.700.000 dinara: Sve je to bilo aprila meseca prošle godine.
Epilog
Ali je 29. maj prekinuo ovaj niz zločina protiv srpske države. Dvorska klika ličila je na jednu razbojničku bandu. U žurbi za bogatstvom, ljudi su zaboravljali na svoje položaje i na svoje dužnosti. Oni koji su stajali na čelu odbrane državnog poretka spustili su se na nivo običnih lopova. Čovek kome je ustav zagarantovao neprikosnovenost nije imao ni toliko ponosa, da se ne ponizi do nepoštenja.
Sadašnja faza
Posle 29. maja, imanje je prešlo u pouzdane ruke, i prodaja je bila određena za 10. januar ove godine ofertalnom licitacijom. Najozbiljniji ponuđači bili su seljačka grupa koja obrađuje Negoje i g. Konstantin Đeblesko. Seljaci su ponudili 2.275.500 dinara, a g. Đeblesko 2.200.000. Taj je gospodin pre 29. maja imao dobiti ovo imanje ispod ruke za 1.700.000 dinara. U ovome trenutku je cela ova stvar bila pred državnim savetom i teče sasvim pravilno.
Od novca koji se dobije ima da se isplati gđi Mariji Bele Talijana 250.000 dinara, masi kralja Aleksandra 480.000 dinara, 183.000 dinara nasledne takse i još 150.000 dinara Hipotekarnoj banci u Bukureštu. Imanje je 1900. godine ispod ruke, bez licitacije, dato pod zakup za 105.000 dinara godišnje. Od te se sume uzimalo godišnje 37.200 dinara za porez (27.900) i otplatu duga i interesa (9.300 dinara) Hipotekarnoj banci u Bukureštu. Ostalo je trebalo da ulazi u srpsku državnu kasu. Ali ona nije videla ni pare. Sve je otišlo na troškove oko ovih sramnih poravnanja.
Jedna scena pred bukureštanskim provostepenim sudom
Kao što je poznato, pre no što će postati ministrom unutrašnjih dela, g. Velja Todorović je izvesno vreme bio zastupnik srpske države pred rumunskim sudovima. Izlazi pred sud zastupnik Negoja g. Velja Todorović, advokat iz Beograda. Njegovi su asistenti bili gospoda Mihailo Ferikide, advokat, bivši ministar spoljnih poslova, sada predsednik rumunskog parlamenta, g. Žan Lahovari, advokat i bivši ministar spoljnih poslova.
Predsednik suda postavlja g. Velji pitanje na rumunskom jeziku. Advokati mu odmah postave to pitanje na francuskom. G. Velja ćuti; advokati mu postavljaju isto pitanje na nemačkom – on ćuti; na talijanskom – on ćuti; na engleskom – g. Velja ćuti. Sednica je morala da se odloži. Sutradan se u sednici pojavi jedan Srbin berberin koji je morao posredovati između g. Velje i njegovih posrednika.
Ko je odgovoran?
Raznim poravnanjima srpska država je hotimično oštećena za čitavih milion dinara. Ko je za sve to odgovoran, i da li može da šteta da bude manja? Ima li koga koji će za ostalim predstavnicima ovoga sramnoga režima pokazati da Tarpejska stena nije daleko od Kapitola?