SRPSTVO
Proslavivši dvadesetpetogodišnjicu siledžijskog režima u Bosni i Hercegovini, koji se naročito odlikovao neprijateljstvom prema srpskom imenu, okupatorske vlasti su se sada od jednom nešto malo odobrovoljile i prema Srpstvu u onim krajevima. G. Burajan obećava čak pred delegacijama, kako će oni poraditi na tome, da stanovništvo u Bosni i Hercegovini ni u čem ne pozavidi svojim saplemenicima preko granice. Tome obećanju nije, do duše, mnogo verovati, ali je i ono svakako značajno, kao što je značajan i fakat, da su sve vlasti u Bosni i Hercegovini dobile naređenje, da se — protivno dosadašnjem načinu — svugde i u svačemu pokazuju predusretljivi naročito prema Srbima pravoslavne i muhamedanske vere. Bosanci i Hercegovci se čude ovoj iznenadnoj promeni u držanju okupatorskih vlasti, ali držeći se one narodne reči: „vuk dlaku menja, ama ćud nikako“, nekako podozrivim okom gledaju ovu promenu. U celoj Bosni i Hercegovini opšte je uverenje, da se Austro-Ugarska sprema da u najkraćem vremenu krene napred u Novopazarski Sandžak, pa — ako se može čak i do Soluna. No isto tako se i veruje, da bi Austro-Ugarska u tom prodiranju naišla pa otpor, a naročito Muhamedanci misle, da bi u tom slučaju austrijsku vojsku dočekala redovna turska vojska — da bi došlo do rata između Turske i Austro-Ugarske. Kroz četvrt veka se pritajivala manje ili više, kod Muhamedanaca, naročito mržnja na one koji im, posle krvava njihova otpora, otadžbinu podjarmite. I kad sada dođe kod njih reč na mogućnost rata između Turske i Austro-Ugarske, u svakog se Muhamedovca oči življe zasijaju. No austrijska uprava u Bosni i Hercegovini dovela je žbirski sistem do savršenstva i ona je tačno obaveštena o raspoloženju, koje vlada među muhamedanskim Srbima. Pazi se na svaki pokret njihov, no sve to biva u najvećoj tajnosti. Ne davno su upali žandari u džamiju u Bos. Dubici, gde su našli oko osamdeset skrivenih pušaka ostraguša i veliku količinu revolvera. Sve su to u najvećoj tišini pokupili i odneli. Uzeli su, istina, viđenije Muhamedovce iz toga mesta na saslušanje, raspitujući ko je i od kuda to oružje nabavio i u džamiju sklonio, no kad ni od koga ne mogaše ništa dokučiti, ne učiniše nikome ništa niti koga glava zabole. Na protiv, zapretiše svima da o tome nikome ništa ne kazuju. Najmanje bi se pak htelo, da pronalazak toga oružja objave preko svojih listova. I to je jedan znak vremena.