Predlog g. Pavla Rankovića o udaranju specijalnog poreza na činovničke plate ne zaslužuje toliko pažnje sa svoje neozbiljne preteranosti, koliko sa položaja koji predlagač zauzima u Narodnoj Skupštini, a najviše s toga, što se u njemu ogleda raspoloženje jednog, verovatno ne malog, dela narodnih predstavnika. Mi smo ovih dana prisustvovali čitavoj licitaciji među poslanicima, ko će veći namet predložiti za činovnike. Nije mesto u ovom članku izložiti prave pobude (svi znamo njihovu čisto demagošku osnovu) ovakvih predloga. Za svakoga je jasno, da oni, napereni isključivo protiv činovnika, nisu izazvani nikakvom državnom, ni zemaljskom potrebom. Niti je ko toliko naivan da veruje, da su predlozi g. Rankovića i njegovih jednomišljenika potekli iz njihovog iskrenog ubeđenja, da su činovnici u nas po svojim velikim platama najsposobniji da podnesu novo uvećanje poreskog tereta. Ako se prostom seljaku ne može zameriti, što smatra da činovnik gospoduje o narodnom znoju i da se porezom, koji on s toliko dosade plaća, samo pune činovnički džepovi, narodni su izbranici dovoljno obavešteni o važnoj ulozi koju činovnici imaju u državi, a tako i o veličini materijalne nagrade koju za svoj posao dobijaju.
Ali ne treba misliti, da je ova anti-činovnička struja svojstvena samo ovoj Skupštini, ma da su nezapamćena vremena ovakve bujnosti. Poslaničkih demagoga bilo je pod svima vladama, i pod svima režimima. Oni su često ravnodušno donosili zakone kojima se zemlja upropašćavala, ali se nikad ni za trenut nisu dali pokolebati u svojim nazorima, da se od seljaka ni u kom slučaju ne sme zahtevati da i oni, naporedo s ostalim redovima stanovništva, podnesu kakvih novčanih žrtava, ma kako prešna bila potreba državna, i drugo, da se od činovnika ne uzima koliko bi trebalo, i koliko bi se od njih moglo uzeti. O takvim, nepromenjivim izvorima skupštinskih većina morale su sve vlade voditi računa. Pod njihovim uticajem stvarao se i razvijao naš poreski sistem.
Otuda se moglo desiti, da porez na seoska zemljišta nije ni za paru povećan od 1885. godine, kada je bio zasnovan sadašnji sistem neposrednih poreza i kada se vodilo ozbiljno računa o ravnomernom opterećenju raznih poreskih objekata, dok se porez na činovničke plate više no utrojio. Po zakonu od 22. aprila 1885. god, prosečna stopa poreza na plate iznosila je 1.5% (najveća 3%), a sad se penje na 4.75% (najveća 8%). Trebalo je doista uporne energije, pa održati porez na seoska zemljišta stalno na istoj visini i ako su državne potrebe stalno rasle, i ako je Srbija usled neprekidnih deficita toliko puta dolazila na ivicu propasti svoje. Još većma zadivljuje taj fakat, da su seoske zgrade još i danas, kad je opterećeno sve što se neosetno moglo opteretiti potpuno slobodne od svakog poreza. I u ovom vremenu, kad je potrebno da učinimo najveće napore, i da svi skupa podnesemo najveće žrtve da se država spase od potpune finansijske propasti, nikome i na um ne pada, da predloži opterećenje seoskih zgrada, koje svugde na svetu plaćaju porez. Ko bi, vlada ili poslanik, smeo izići pred Narodnu Skupštinu s takvim predlogom? Međutim, usled neodložnih potreba državnih predlaže se tako osetno uvećanje poreza na varošne zgrade, koji će velikim delom pasti opet na činovnike (neposredno, ako su sopstvenici, posredno, ako su samo zakupnici), koji mahom po varošima i varošicama stanuju.
Ne ulazeći u pitanje o raznoj vrednosti prihoda na koji činovnik i seljak plaćaju svoje poreze (izvestan prihod ima znatno veću vrednost na selu no u varoši); ostavljajući na stranu i to, što su činovnici zbog svojeg položaja izloženi mnogim izdacima koje seljaci nemaju, a mnoge druge okolnosti iz kojih se jasno vidi, da bi i pri jednakom porezu činovnik u stvari podnosio veću žrtvu za pokriće državnih potreba, uporedimo samo koji deo svojeg prihoda stavljaju jedan i drugi državi na raspoloženje. (Reč je o neposrednim porezima, jer tačnu srazmeru kod pojedinih nije mogućno uhvatiti: ali je sigurno da su činovnici, po svojem načinu življenja, i posrednim porezima osetno jače opterećeni). Seoska zemljišta plaćaju od 4—1 [10?] dinara na hektar, prema kvalitetu zemljišta (šume i utrine plaćaju još manje), što iznosi, od prilike, na čist prinos od prilike 2,5%1 poreza. Međutim, činovnici (pensionari, učitelji i t. d.) odvajaju od svojih plata prosečno 4.75%, na ime poreza bez malo dva puta više. Ali činovnik ne plaća samo porez. On ulaže još 6% za udovički fond, da bi u slučaju smrti, jedan deo svog sadašnjeg prihoda obezbedio svojoj ženi i deci. A seljak ne mora za života odvajati niša, pa će opet ostaviti svojim naslednicima celokupan prihod svoje zemlje. Razlika je, dakle, između te dve vrste prihoda, od rada i zemljišta, velika. Dok ja prvi privremen, doživotan, drugi je stalan, i traje dok i samo zemljište. S toga, ako se hoće da postigne što tačnije upoređenje, valja procentu činovničkog poreza dodati i onih 6%, a to čini 10,75% opterećenja činovničke plate, prema 2.5%, neposrednog poreza koji seljak plaća na svoju zemlju. I povrh toga, činovnikova kuća, koja se retko kad nahodi na selu, opterećena je po dosadašnjem zakonu s 3% po prinosu, a seljak na svoju ne plaća ništa.
Jedan jedini put se ozbiljno pokušalo, da se olakša teški teret tako nemilostivo svaljen na činovničke plate. God. 1869. vlada je predložila skupštini, da se smanji porez na prinos od rada. Ali skupštinska većina sastavljena u glavnom iz istih elemenata pod svima režimima, odbacila je vladin predlog sa 130 protiv 56 glasova.
Slute li predlagači novih nameta na činovnike kakve bi posledice imalo ostvarenje njihovih predloga? Činovništvo u Srbiji u masi je prezaduženo. Ogroman deo s najvećim tegobama sastavljaju kraj s krajem, jer su plate male, a odbici za račun države veliki. Pa ipak, naši činovnici po pravilu su ispravni u vršenju svojih dužnosti. Nepoštenje je izuzetak. Veoma je sumnjivo da će takvo stanje ostati i onda, ako plate produže kresati, po predlogu g. Rankovića sa 20 i 25% i kad činovnik oseti da se s njim, koja državi daje svu svoju pamet i svu svoju snagu, postupa kao s pastorčetom, i da narodni poslanici očigledno idu na to, da ga materijalno sasvim upropaste. I veliki broj činovnika, u krajnjoj nevolji, gladnih i smrznutih, pod uticajem nepravde koja im se čini, potražiće zarade mimo onu koja mu je zakonom dopuštena. A od toga će g. Rankovićevi birači pretrpeti mnogo veću štetu, no kad bi imali da plate koji dinar više na ime poreza. To oni ne znaju, ali bi to g. Ranković i njegova drugovi trebalo da znaju.
Podbeleške
- Veličina čistog prinosa izračunata je po zvaničnim statističkim podacima, jedinim koji se mogu u tom pogledu upotrebiti. ↩︎