Pre svojih trideset godina niko od nas Srba nije ni pomišljao, da će između Srba i Bugara vladati takav antagonizam, kao što je danas. Sve, što je tada bilo inteligentnije, i otmenije u Bugarskoj, sve je to, naročito posle bombardovanja Beograda, upiralo uoči na Srbiju. Odavde su Bugari iščekivali velike događaje. Bugarske patriote nisu upirali oči u Moskvu i Petrograd, već u Beograd i Bukurešt, gde su srpski i bugarski odbori solidarno radili na oslobađanju slovenskoga življa u Staroj Srbiji i Maćedoniji. Bugari su iz Beograda izgledali svoje spasenje sve do poslednjeg rata sa Turcima i što nije otišlo u Moskvu, Odesu, Petrograd ili Kijevo, te se sklanjalo u Novi Sad, Beograd, Temišvar i druge naše gradove, da odande razvije svoj rad na oslobođenju potlačenih sunarodnika. Jedan od tih retkih i znamenitih ljudi u bugarskom radu oko oslobođenja i uskrsnuća bugarske države bio je i Ljuben Karavelov, koji se mnogo borio i koji je mnogo patio.
On se rodio u Koprivštici u Bugarskoj 1834. g. i od rane svoje mladosti proveo je svoj život u borbi za bugarsku knjigu i ime. U šesdesetim godinama prošloga veka iskrsne on najedared među Srbima. Kao saradnik novosadske „Zastave“, Kraljevićeve „Srbije“ i „Budućnosti“, Jovanovićeva „Zmaja“ i Niketićeva „Vragolana“ ostavio je osetan trag u našem političkom životu. U Novakovićevoj „Vili“ i novosadskoj „Srpskoj Matici“ radio je na literarnobeletrističkom polju. Njegovi politički članci kao i njegove pripovetke pisani su prostim i silnim narodnim jezikom.
I život, kao i vreme u kom je živeo, bilo je puno bure i borbe. Kada je 1868 g. poginuo knez Mihajlo, zatvore Ljubena sa Vladimirom Jovanovićem u Kamenici kod Novog Sada. I moje u varadinskoj gradskoj tavnici koje u peštanskim kazamatima čamio je više od šest meseci, dok se nije te teške optužbe spasao. Posle toga ponova je prešao u Beograd, gde mu namesnička vlada stavi na raspoloženje jednu štampariju, koji on preseli u Bukurešt i tu počne izdavati list na bugarskom jeziku. U programu ovoga lista Ljuben se čvrsto držao Srbije i ona je za nj bila uzdanica bugarskoga naroda; kakva mu se činila pre Mihajlove tragične smrti u Topčideru. Iz Bukurešta je pisao Ljuben svome prijatelju g. Ljubi Kaljeviću, uredniku „Srbije“, na čijem je listu radio u rubrici o Bugarima i ostalom slovenstvu, da mu list napreduje i da hvata korena u narodu. Oko njega tada beše okupljena sva bugarska inteligencija i bogaština, koja se nalazila u tadašnjim kneževinama Rumuniji i Moldaviji.
Dok je bio u Srbiji, Karavelov se nalazio u kolu tadašnjih mladih liberala Stojana Boškovića, Ljube Kaljevića, Vladimira Jovanovića, Pante Srećkovića, Alimpija Vasiljevića, Milovana Jankovića i dr. U Novom Sadu drugovao je sa Miletićem, Zmajem i ostalim zastavnicima, ali u borbi između zastave i napretka nije uzimao nikakvo umeće.
Ljuben Karavelov spada u one retke Bugare, koji su sa potpunom iskrenošću voleli Srbe. Sve do smrti svoje Ljuben je verovao u duhovnu zajednicu ova dva bratska naroda koje su i politički računi i sebični interes za dugi niz godina rascepkano. I ko zna, da Ljuben Karavelov nije podlegao 1879. g. sušici, da je on sa onim brojem svojih starih drugova, pravih boraca na oslobođenju Bugarske, nastavio politiku prvih dana, ko zna, da li bi Bugari na Bregovu zabadali svoje zube u srpsko meso i da li bi bugarska egzarhija smatrala za prvu svoju dužnost, da razorava srpske spomenike u Maćedoniji i Trakiji.
Ljuben Karavelov veli za nj njegov dobar poznanik i negdanji urednik „Srbije“, i bio je veoma originalan čovek. Energičan, pun temperamenta, sa pogledom kakvog Tamerlana, čista bela lica, puste crne brade i kovrdžave kose, izazvao je opšte interesovanje. A kad plane, obuzme ga rumen od obraza do vrata oči mu senu i čoveku je teško bilo izdržati njegov pogled. Bio je plah u svemu, i kad radi i kad ne radi. Po čitave dane radio je neumorno, a zatim bi po čitave noći provodio sa drugovima, veseleći se. Njegov egzaltiran duh otkrivao je čoveka neobičnog talenta i velikih sposobnosti.
Na dan 21. januara 1879. g. u podne umro je u Ruščuku Ljuben Karavelov u naručju svoje žene i svojih prijatelja. I toga dana sav Ruščuk i sva Bugarska behu uvijene u crninu.
Ljuben Karavelov bio je veliki Bugarin. Ta sav život svoj utrošio je na oslobođenje svoje domovine! No on za to nije bio ni manji Srbin, jer oni nije pojmio niti je osećao kakvu razliku između ta dva bratska naroda. Srodni po veri, po jeziku i po sudbini — pa da među njima razlike? Na sreću, Karavelov nije doživeo Slivnicu. On je video Bugarsku u njenom začetku i umro je zadovoljan u pomisli, da će na Balkanima vladati srećan i složan narod od Srba i Bugara. Kako će se te njine države zvati srpska, bugarska, njemu je bilo svejedno, jer on je smatrao Srbe i Bugare za jedan narod.
Kada sam onomade bio u kući Ljubena Karavelova u Beogradu, njegova žena, osetno dirnuta, pokazala mi je relikvije od svoga muža. Sva kuća bejaše nepunjena uspomenama na njega.
Ljuben Karavelov ostavio je za sobom i jednoga brata, koji je nasledio slavu njegovu i pobrao ove plodove sa njegova lovora. Zaista, žalosna je to igra sudbine, kada se između imena ovoga bugarskoga patriota i imena srbinova umeće jedan Petko Karavelov. Ali doći će vreme, kada će se ugasiti raspaljen oganj između dva bratska naroda i tada će se zanavek zaboraviti imena onih, koji su, služeći tuđim interesima, potpirivali razdor na bratskome ognjištu.