Spoljne političke prilike sve se više mute, a teško je verovati, da sa prvim zracima proletnjeg dana ne čujemo i grohot pušaka i topova. Ako bi se to što je sada verovatno pretvorilo u realnost, mi Srbi imali bi da izdržimo jedno svestrano i silno iskušenje — zato što bi u tom slučaju bilo potrebno jednim, tako reći, akutnim naporom popraviti sve nedaće pogrešnog sistema, kojim je Srbija kao država živela dugo godina.
⁂
Mi se u ovaj mah sećamo onih sinova otadžbine, koje bi neprijateljsko zrno ozbiljno dohvatilo. Danas kraj kiše tanada i granata što je sipa brzometno vatreno, puščano i topovsko, oružje, i kraj očajnosti kojom će se vršiti okršaji biće dosta žrtava — i dužnost je nas sviju: da se nadmećemo u tome ko će ranjenoga bolje nahraniti, napojiti, negovati i „nemoćnom telu dušu povratiti.“ Tamo gde pada kiša vrelog metala sa silnom udarnom snagom — privatnoj pomoći nema mesta, ali će je, nema sumnje, biti u izobilju dalje u pozadini.
Nu treba ranjeniku da uspešno dođe do uređene nege u pozadini gde ga očekuju mnoge i lepe i korisne ponude bratske. Tu sad treba čuti glas nauke, glas vojenih lekara koji vele: prvi zavoj i prvi transport rešavaju sudbinu ranjenika. To je osnovno načelo celokupne organizacije saniteta na bojnome polju. Ono što je još Napoleonov vojeni lekar Rečeu rekao — la premier transport prime le pansement — danas je opšte učenje sviju savremenih lekara: i značaj prvoga zavoja zavisi od prvoga transporta ranjenika. Prema takovom značaju prvoga transporta nije nimalo čudnovato što nalazimo: kako se tome pitanju na strani obraćala naročita pažnja u poslednje vreme posle ratova od 1870/71 i 1876/78. Ratovi posle ovih samo su još više potvrđavali učenje: da je ugodan transport ranjenika naročito od prvih sanitetskih stanica — previjališta i zavojišta — do poljskih bolnica jedno sine qua non za povoljnu sudbinu ranjenika.
Interesujući se, po novinarskoj dužnosti, za ovo tako značajno, pitanje kod nas — došli smo do saznanja da ga treba naglasiti u obliku jednog ovakvog članka. Koliko smo mi mogli saznati, pitanje o transportnim srestvima za naše teške ranjenike sa crnih sanitetskih ustanova u budućem ratu traži brze pomoći, koja je u isto vreme i doista skupocena (no još je skupocenije ako se do te pomoći ne dođe).
Znajući da je sada za Ministarstvo vojeno svaka para skupa, i preko potrebna za onu vrstu poslova koji se vezuju za što bolju mogućnost pobeda, ono kao da neće skoro biti u stanju, da i ovo pitanje u korist ranjenika reši na jedan iole dovoljno uspešan način. Kraj takovih prilika mi se sećamo plemenitosti srpskog oficira prema svome bolnom vojniku, prema svome u borbi teško ranjenome vojniku, te sa puno nade i vere, da ćemo učiniti predlog protiv koga neće biti srpski oficiri, mislimo da bi za ovaj mah mogli naši ranjenici dobiti jednu vrlo veliku i preku pomoć na taj način, ako bi se sa pristankom oficira, novac pod imenom „fond Milanovo“ utrošeno odmah na nabavku transportnih srestava za teške ranjenike sa previjališta i zavojišta. Na taj bi način srpski oficirski kor učinio više no iko za povoljnu sudbinu srpskih ranjenika u budućem ratu; na taj bi način srpski oficirski kor zabeležio trajno svoje sudelovanje u proslavi 1804. godine; na taj bi način oficiri naši zauzeli najsvetliju stranicu u istoriji srpskog vojnog saniteta, jer bi oni u Srbiji rešili jedno od najosnovnijih ratno-sanitetskih pitanja.
Neka bi naše iskreno raspoloženje prema srpskim oficirima — dalo povoda, da se o ovome između njih razmeni onoliko koliko je dovoljno, da se sa oduševljenjem izvrši kakvo veliko i sveto delo.