Svaku stvar treba zvati njenim pravim imenom. Zaverničko pitanje postoji, to je neosporan fakt; ono je svakako manje važno, no što se na strani misli i piše, ali je isto tako važnije, no što se misli kod nas. Obilaziti oko njega i vrdati besmislica je i glupost; naprotiv, u interesu je svih nas, da se ono, što pre, pravilno i pravedno reši. Zato treba govoriti jasno i otvoreno, kao što priliči slobodnim građanima u slobodnoj zemlji.
Ono što se zbilo 29. maja bilo je korisno po zemlju; o tome nema spora. Te noći zbrisan je jedan nesnosan režim, koji se svakako nije mogao drukčije da ukloni. S malim izuzecima cela Srbija radosno je prihvatila izvršeni prevrat, Narodna skupština izjavila je svoju zahvalnost onima, koji su ga učinili; izabran je novi kralj, povraćen red i zakon u zemlji, sve je opet dobro – i tada se javljaju prve teškoće.
Izvor tim prvim teškoćama treba tražiti ne u Srbiji, nego na strani. Nešto javno mnjenje, koje uvek simpatiše mrtvima ne pitajući jesu li dostojni življenja ili ne, a nešto duboko ukorenjeni monarhijski principi gotovo svih evropskih naroda, koja ni u kom slučaju ne dopušta, da oficir digne ruku na svoga kralja učinili su, da se u ime uvređenog morala diglo sve protiv Srbije. To opšte raspoloženje austrijska štampa, po zvaničnim inspiracijama iz Beča, vrlo je vešto upotrebila u svoju korist. Želeći, da ma na koji način održava nered u Srbiji, ona je sistematski gledala da nahudi novom stanju kod nas.
Teškoće koje su već postojala, postale su još mnogo veće kad se desio niški slučaj. Neiskusni, mladi ljudi, koji su u njemu učestvovali, zaboravili su bili, da idu protiv interesa svoje rođene zemlje i da se jedna pogreška drugom pogreškom ne može da ispravi. Posle tog besmislenog pokušaja evropsko javno mnjenje još je energičnije zahtevalo, da se zavernici od 29. maja kazne. To isto počele su u to doba da traže i strane sile. Kako je taj zahtev bio neformulisan, ipak je u samoj stvari postojao. A to je bio apsurd.
Apsurd je zahtevati da revolucija, koja je srećno uspela, kazni svoje vođe. To nikada nije bilo, niti će biti. U našem slučaju to je utoliko više nemogućno što je iza izvršioca od 29. maja stajalo celo javno mnjenje u Srbiji i Narodna skupština, koja im je na učinjenom delu zahvalila. O nekoj kazni dakle ne može više biti ni govora.
To su kanda ubrzo uvideli i svi oni, koji su od početka tražili nasilne mere protiv zavernika. Tako se javlja – ovoga puta mnogo tačnije formulisan – zahtev, da se svi zavernici uklone iz dvora. A kada to nije učinjeno, svi strani poslanici, jedan po jedan, otišli su na neodređeno vreme na odsustvo, dovodeći time u neugodan položaj i našu vladu i celu našu zemlju.
Taj odlazak stanih poslanika, da smo u drugim prilikama, ne bi bio tako važan. Ima mnogo primera, ima ih i u našem neposrednom susedstvu, koji nam svedoče, da jedna zemlja može da opstane i pokraj neraspoloženja velikih sila. Pasivan otpor vremenom donosi pobedu; kad im se ne popušta, strane sile popuštaju ponekad same. Ali spoljni naši odnosi, prilike na Balkanskom poluostrvu ne dopuštaju nam nikako da takve eksperimente činimo. Naprotiv, mi treba ovoga puta da učinimo što se od nas traži.
To što se traži, da uklonimo zavernike iz Dvora, nije mnogo. Ogromna većina njih, svi osim dvojice-trojice, otišli su odmah po izvršenom delu na svoja mesta, da čine svoju dužnost, kao što su je činili i pre, ne zahtevajući i ne očekujući nikakve nagrade. Ostala su svega dva-tri oficira, možda baš oni, koji najmanje zasluga imaju za izvršeni čin. I njih treba ukloniti i to što pre. Neka se ugledaju na svoje mlađe drugove, neka idu sami na svoja mesta i u svoje komande, neka se sećaju, da je lepo hteti umreti za svoju otadžbinu, ali da je još mnogo lepše i mnogo teže umeti živeti za nju.