(Nastavak.)
Ratna staza
Sva je trupa u zoru bila na konjima, i, pre nego se izgubi poslednji trubin zvuk, konji nam behu u vodi, gazeći k drugoj obali recinoj. Naskoro izađosmo iz šume, koja pokrivaše dno doline, i stupismo na peskovite ravnice, koje se prostirahu sa zapada k bregovima Mimbrima. Udarnemo na jug kroz ove ravnice, pužeći se uz peščane brežuljke, koji su se širili sa istoka na zapad. Tako pređosmo zapadni deo jornada. Išli smo u indijskoj povorci. Takav je raspored navikom postao protežniji kod Indijanaca i lovaca, kada putuju. Pa čak i onda, kada besmo na zemljištu ravnom kao dlan, naša grupa bi se prostirala gotovo četvrt milje u dužinu. Ataso nas je pratio pod upravom arrieron-a. Tako provedosmo prvi dan u neprekidnom hodu. Nigde ti oko nije moglo ugledati ni trave ni vode, a odmorak pod vrelim sunčanim zracima nije nas mogao osvežiti. Rano, posle podne, u daljini nam se ukaza crna pruga, koja je sekla ravnicu. Približiv se, ugledasmo pred sobom ogradu od zelenila i poznasmo pamukovu šumu. Malo posle, gazili smo u hladu ovih lelujavih svodova, dok ne nađosmo na bistar potok, gde odredismo svoj noćni počinak.
Nismo imali ni šatora ni koleba, da bismo se mogli ulogoriti, jer smo šatore, kojima smo se služili na Del-Noru, ostavili za sobom i sakrili u česti. Ekspedicija naše vrste zahtevala je, da se ne preopterećavamo prtljagom. Pokrivač je svakom služio, kao sklonište, kao postelja i kao — ogrtač. Zapališe vatru i metnuše meso da se peče. Putom zamoreni, (a tako je uvek posle prvog dana marša na konju) u skoro besmo uvijeni u svoje pokrivače i obuzeti čvrstim snom. Sutra ujutru probudi nas iza nj zvuk trube, koja je svirala buđenja. Trupa je imala neku vrstu vojničke organizacije, i svako se pokoravaše sviranjima, kao u kakvoj regimenti lake kavalerije. Posle brzo pripravljenog, a još brže pojedenog doručka, konji nam behu odvezani od kolja, osedlani. Sledećih dana nije se dogodio nikakav događaj, koji bi vredelo pomenuti. Besplodno zemljište beše pokriveno, mestimice, divljom žalfijom i mequite-i. Isto tako niklo je i šumaraka kaktusa i gustih džbunova kreozeta, koji ne puštahu svoj gadni miris pri udaru kopita naših konja. Četvrtoga večera ulogorismo se pokraj jednog izvora, Ojo de vara, koji se nalazi na istočnoj granici Lanosa. Veliku preriju seče zapadno ratna stazi Apaha, koja, vodi na jug k Sonori. Pokraj staze a i zahvatajući je, diže se visoki breg i vlada nadaleko ravnicom, To je Pinon. Ali smo nameravali, da se dokopamo toga brega i da se krijemo među stenama, pokraj dobro poznatog izvora, dokle ne budu prošli neprijatelji. Ali, da bi se to izvršilo, treba preći ratnu stazu, a naši bi nas tragovi odali. To beše teškoća, koju Segen ne beše predvideo. Pinon je bio jedino mesto, s koga bi nas mogli opaziti. Trebano je dakle dokopati se toga brega, a kako opet to da se postigne, ne prešavši stazu, koja nas razdvajaše od njaga.
Čim prispesmo do Ojo de vaca Segen sakupi ljude u savet, da promisle o tom ozbiljnom pitanju.
— Raziđimo se po preriji, reče jedan lovac, i budimo vrlo udaljeni jedni od drugih, dok ne budemo prešli ratnu stazu. Oni neće obraćati pažnju na nekolike tragove rasejane tamo-amo, kladim se.
— Kako! reče drugi; zar mislite, da će Indijanci naći trag od konja, a da do kraja ne traga za njim? To je nemogućno!
— Možemo uviti kopite svojih konja, dokle budemo prelazili, prašinu […] onaj što je malo čas govorio.
— O! to bi bilo još gore! Ja sam to pokušao jednom, pa u malo nisam izgubio glavu. Samo bi slepog Indijanca mogao time zavarati. Ne treba se izlagati opasnosti.
— Oni nisu toliko pažljivi, kad prelaze ratnu stazu, uveravam vas. A ja neuviđam, zašto se ne bismo zadovoljili tim sredstvom.
Izgledaše, da većina lovaca ne usvaja ovo mišljenje. Indijanci, mislili su oni, moraće opaziti veliki broj tragova od uvijenih kopita, pa će nanjušiti. Ta ideja beše dakle napuštena. Ali šta da se radi?
Traper Rube, koji dotle ne beše ništa rekao, privuče na se opštu pažnju uzvikom:
— Hej!
— Pa, lepo, šta imaš ti da kažeš, rago matora?
— Da ste vi gomila bednih životinja, svi koliko vas ima. Ja ću prevesti konja koliko ih može stati u ovoj preriji preko — staze, a da ne ostave traga, koji bi najfiniji Indijanac, koji se kreće u rat, kao što su ovi, koji će proći.
— Kako? Upita Segen,
— Reći ću vam kako, kapetane, ako mi samo kažete, kakva vam je potreba da pređete put.
— Pa da bismo se sakrili u Pinovim klancima; eto zašto.
— A kako da se ostane na Pinonu bez vode?
— Ima jedan izvor sa strane, na podnožju brega.
— To je celcata istina. Ja to vrlo dobro znam, ali će Indijanci doći da napune svoje mešine na tom izvoru, kada se budu krenuli na jug. A kako mislite da se krećete pored tog izvora, a da ne ostavite traga?
— Imate pravo, Rube. Mi se ne možemo približiti Pinanovom izvoru, a da ne ostavimo traga, a opet izvesno da će se vojska Indijanaca tu zaustaviti.
— Ja mislim da je najbolje preći preriju. Mi možemo loviti bizone, dok oni ne budu prošli. Tako, po mome mišljenju, dovoljno je da se dvanaestorica nas skrije u Pinon i pazi na prolaz ovih crnaca. Dvanaestorica to mogu sa sigurnošću činiti, ali ne čitav regimenat kavalerije.
— A ostali? Hoćete li ih ovde ostaviti?
— Ne, ne ovde. Neka idu na severoistok i pređu, na istoku Meskitske bregove. Tu ima jedan tesnac, od prilike na dvadeset milja od ove strane ratne staze. I tu će naći vode i trave, i moći će ostati sve dok im se ne javi da se kreću.
— A zašto ne bi ostali ovde, kraj ovoga potoka, gde takođe ima vode i trave za pašu?
— Jer, kapetane, lako se može desiti da i jedan deo Indijanaca uzme isti pravac. I ja držim da bismo dobro učinili da otklonimo svaki trag o našem prolazu, pre no što napustimo ovo mesto.
Moć Rubeova rasuđivanja iznenadi ceo svet, a naročito Segena koji se odluči da se upravlja po njegovom mišljenju. Izabraše ljude koji treba da motre, a ostali zajedno s atajo-om uputiše se severoistoku, pošto predhodno otkloniše svaki trag našeg boravka kraj potoka. Velika trupa uputi se Meskitskim bregovima, koji se uzdižu na desetak milja severoistočno od potoka. Trebalo je da tamo ostanu skriveni pokraj jednog potočića koji je većini od njih bio poznat, i čekaju dok se ne zovnu u naše društvo. Odeljak opservacione vojske, u kojoj sam i ja bio, uputi se zapadu kroz preriju. Rube, Garej, Sunce i njegova sestra, jedan toréados i još šestorica njih sačinjavahu ovaj odeljak, koji beše pod upravom samoga Segena.
Pre no što ćemo ostaviti Ojo de Vaka, otkovasmo konje i napunismo zemljom rupe od eksera, da bi se od njihovih tragova moglo misliti da su tragovi kakvih divljih životinja. To je bilo nužno, jer je naš život mogao zavisiti od jednog jedinog otiska konjske kopite. Približiv se mestu gde ratna staza preseca preriju, mi se udalismo oko pola milje jedni od drugih. Tako se uputismo Pinonu, blizu koga se ponova odvojismo, a zatim skretosmo severu, držeći se podnožja brda. Sunce se već sklonjaše padu, kada stigosmo do izvor, posle čitava dana trčanja kroz preriju. Mesto na kome je izvor poznasmo po jednoj česti od pamučnog šiblja i vrba. Ne htedosmo voditi konje blizu vode, već poto se besmo dokopali jednoga klanca sklonismo se tu u neko džbunje i provedosmo noć. Pri prvoj svetlosti dana upoznasmo se sa mestima. Pred nama beše stenovita kosa, mestimice prekrivena zelenilom. Ta kosa predvajaše klanac od ravni. S njena vrha, ukrašena jelovim džbunom, mi gledasmo vodu i stazu, i pogled nam dopre do Lanosa koji se pružahu na sever, jug i istok. Tu beše baš onako mesto za posmatranje, kako nam je i bilo potrebno u ovoj prilici. Odmah toga jutra trebalo je sići i nabaviti vode. U toj celji besmo se snabdeli vedricama i kozjim mešinama. Odosmo na izvor i napunismo sudove, pobrinuvši se da ne ostavimo nikakva traga od naših koraka na vlažnoj zemlji. Stražarismo potom ceo dan, ali ne opazismo ni jednoga Indijanca. Dame, antilope i ostale divlje životinje dotrčaše jednom rukavu potočića i napiše se vode, a zatim se opet vratiše na pašu. Dakle, tu se imalo čime kušati lovce, jer nam beše lako privući ih do puščanog domašaja; ali mi ne bismo smeli pucati na njih. Znali smo da bi pse Indijanaca primamio onamo trag prolivene krvi. U veče, ponova navratismo dva puta na vodu, jer naše životinje već počinjaše mučiti žeđ. Pri tom preduzesmo iste mere kao i prvi put.
Sutra dan, naši nespokojni pogledi behu upravljeni na severnu stranu horizonta.
Segen imađaše jedan mali dogled, te mogasmo lepo videti preriju gotovo na tri milje daljine, ali neprijatelj se ne ukazivaše kao ni prošloga dana. Isto tako prođe i treći dan, i me se već počesmo bojati, da neprijatelji nisu pošli drugom stazom.
(nastaviće se)