(Nastavak.)
Straža se udali i mirio zauze svoje mesto. Drugi se siđoše i pošto ogledaše konje, vratiše se na stražarno mesto na vrhu brega. Tu se svi umotasmo u pokrivače, i pruženi na stenama, prospavasmo ostatak noći.
Pre zore, svi smo na nogama i virimo kroz lišiće jako uznemireni. U logoru Indijanaca vladaše dubok mir. To je rđav znak! Da su hteli putovati, morali bi ranije biti na nogama. Oni imaju običaj da se kreću pre zore. Ovi znaci uvećavaju nam strah. Sura svetlost pruža se po livadi. Neka bela četa ukazuje se na horizontu sa istočno strane. U logoru se bude. Čujemo glasove. Crne prilike kreću se među kopljima uspravno pobodenim u zemlju. Gorostasni divljaci prolaze kroz dolinu. Životinjske kože pokrivaju im pleća i štite od oštrog jutarnjeg vazduha. Oni nose snoplje. Pale vatre. Naši ljudi, ispruženi na stenama, lagano razgovaraju, prateći okom svaki njin pokret.
— Jasno je de će oni ovde boraviti.
— Da, tako je; to je izvesno i sigurno! Fichtre! hteo bih samo da znam koliko će ovde ostati.
— Najmanje tri dana možda i pet i šest.
— Do đavola! mi ćemo pogoreti pre no što proteče i polovina toga vremena.
— Šta će vraga imati da čine za toliko. Ja se kladim, da će otići čim mogadnu.
— Bez sumnje; ali da li će se moći ranije krenuti?
— Dosta im je jedan dan da skupe svo meso što im je nužno. Glete! dole ima gomilama i krupne divljači. Gledajte! Dole, sasvim dole!
I onaj koji govoraše pokaza crne siluete koje se ukazivahu pri nebesnom sjaju. To beše stado buffalos-a.
— Tako je. Za pola dana, oni će moći nakupiti koliko hoće mesa; ali im treba bar tri dana da ga osuše. A voleo bih da znam kako će to oni učiniti.
— Es verdad! reče jedan Meksikanac, tres dias, al menos!
— Da, gospodo! I zlo ako nam sunce čini pakost, te se ne pokaže.
Ovaj razgovor vodila su njih dvojica lovaca laganim glasom, ali ipak dovoljno glasnim, da ga mi možemo čuti. Oni ne upozoriše na nove okolnosti, koje i dotle nismo imali u vidu. Ako Indijanci ovde ostanu dok im se meso ne osuši, mi ili ćemo pomreti od žeđi ili ćemo biti pronađeni u svome krivenju.
Znamo da sušenje mesa od divljači zahteva tri dana, na dobrom suncu, kao što je već jedan lovac naznačio. Ta tri dana, i još jedan upotrebljen na lov, sačinjavaju nam četvorodnevni zatvor u klancu! Perspektiva beše strahovita. Mi predviđasmo grozne, samrtničke muke od žeđi. Gladi se ne bojimo; konji su nam tu, a noževe imamo. U slučaju potrebe, oni nas mogu snadbeti mesom za nekoliko nedelja. Ali da li će kaktusi biti dovoljni da gase žeđ ljudi i životinja za tri četiri dana? U tome je pitanje, koje niko nije u stanju rešiti. Kaktus je često krepio nekog lovca za neko izvesno vreme, on mu je povraćao neku potrebnu snagu da dođe do vode; ali kad potraje duže vreme! To ćemo odmah okušati. Svanulo je; Indijanci su na nogama. Polovina njih drži konje i vodi na vodu. Oni nameštaju uzde, uzimaju koplja, lukove, među tobolce na ramena i skaču na konje. Posle kratkog svetovanja galopom se upućuju istoku. Posle pola sata, vidimo ih gde jure kroz preriju za bouffalo-ima, probadajući ih strelama i drugim kopljima. Oni, koji su ostali u logoru, vode konje na vodu i vraćaju ih natrag u preriju. Zatim seku mlada drva, da potpale vatru. Pogledajte! eno ih gde pobadaju duge motke u zemlju i razapinju konopce od jedne do druge. U kojoj celji? Mi to i suviše dobro znamo.
— Ah! pogledajte dole, šapće jedan lovac videći tu spremu; eno konopca za sušenje mesa! Sada se nema više šta reći, eno nas u kavezu.
— Por tedes los san tos, es verdad!
— Caramba! carajo! chingaro! gunđa cibolero videći dobro šta znače ove motke i konopci.
Grozničavo posmatramo kretanje divljaka. Više se ne može sumnjati. Ovi se spremaju da tu ostanu više dana.
Motke pokazuju pruženost više od sto jardi, na čelu logora. Divljaci čekaju na povratak lovaca. Po neki se penje na konje i jurne galopom na lov životinja, koje beže daleko u dolinu. Mi posmatramo kroz lišće udvostručujući obazrivost, jer je dan svetao, a oštrih pogledi naših neprijatelja motre na sve što ih okružava. Govorimo lagano, premda je ta opreznost bila izlišna u ovolikom razdaljenju; ali u našem strahu, činilo nam se da nas mogu čuti. Odsustvo lovaca trajalo je oko dva sahata. Sad ih vidimo gde se vraćaju kroz preriju, u podvojenim grupama.
Polako se bliže. Svaki od njih nosi neki teret pred sobom, na konju. To su velike količine sveža, topla, crvena mesa. Jedni nose rebra i čereke, drugi jezike, srca, džigerice, sitnu parčad, umotanu u kože ubijenih životinja. Stižu logor bacaju svoje terete na zemlju. Tada nastaje larma i zabuna. Divljaci trče tamo amo, viču, ćeretaju, smeju se, skaču. Sa svojim dugim noževima za deranje, seku velike ćulbastije i stavljaju na jak žar. Razbijaju crne džigerice i jedu ih žive. Razbijaju koske svojim toma kauks—ima i jedu im srž. Sve je to propraćeno vikom, urnebesnim smehom i ludim skakanjem. Ta scena traje više od jednog sahata. Nova trupa lovaca penje se na konje i odlazi. Oni koji ostaju, seku meso na velike komade i vešaju o konopce za to pripremljene. Ostavljaju ga tako da bi se pretvorilo u tasajo uticajem sunca. Mi znamo šti nas čeka; opasnost je velika; ali ljudi, kao ovi što sačinjavaju grupu Segenovu, ne ostavljaju preduzeće dogod ostaje i iskre nade. Treba da su prilike i suviše grozne, pa da oni klonu.
— Ne treba se uznemiravati do god nas ne snađe velika nevolja, reče neki lovac.
Ako, biti u velikoj nevolji, znači imati prazan stomak, onda sam ja u nevolji te još kako pojeo bi nepečenog magarca sa svom kožom.
(nastaviće se)