Luda Mare
Talasi pokrenuti Šilonom (jugo-istočnim vetrom) razbijahu se o obalu u jednom malom pristaništu južne Dalmacije; crni se oblaci guraju i njihovi niski slojevi otežavahu vazduh; po koja krupna kaplja kiše pada; galebovi na šiljastim krilima izvijaju se nad talasima, slete po nekada te zgrabe ribicu, koju je val u peni na površinu izdigao i hitro se uzdignu, da vrebaju drugu zgodnu priliku; trabakule (male jedrenjače) se ljuljaju i škripe a debeli konopci i lanci, kojima su za obalu vezane, čas se olabave, a čas zategnu kao da će prsnuti.
Jedanaesta je ura iz jutra; izuzevši nekoliko mrnara, koji paze svoje brodove i po kojeg radnika, koji je došao besposlen, da skrati vreme gledajući uzburkano more, tu behu i tri građanina, koji po odelu izgledahu da su imućni i gledahu galebove u vazduhu, brodove na vodi, i krupne kaplje kiše, koje padahu na zemlju.
— Da idemo u kafu (kafanu) — reći _će jedan od ove troice, – prije dažda, — no okrenuše se put varoši, koja je bila do samog pristaništa.
Tek što napraviše tri koraka zastadoše i jedan od njih reče:
— Evo ide Mare Luda!
Mimo njih ubrzanim korakom prođe proseda mršava žena u papučama, odevena u sirotno ali čisto crno ruho, i crnom maramom ogrnuta. Ništa se osobenoga u licu i odelu ove žene nije moglo primetiti. Ona tri građanina se okrenuše i stadoše, i Mare Luda stigne do ivice obale, prekrsti se i srdito pljune u more, njezine oči sevnuše, razvukoše se trepavice i ostadoše nepomične, i zvernu zenicima u daleku pučinu, koja zevaše kroz uzani ulaz pristaništa. Celo se lice nabrčka, porumeni pa pobledi, usne se stisnoše, a glava se tresijaše. Strašna je izgledala ova žalosna žena sa razbašurenom kosom nepomična okrenuta protiv vetra, koji joj u lice prskaše slani slap. Stade tako jedan minut, pak stisne obe pesnice i ruke digne u vis, a vetar joj odnese sa leđa crnu maramu, i preteći morskoj pučini vikne:
— Prokletniče, ne daš mome Ivu doma dići! mome kapetanu! on je kapetan, što mu ti možeš pu! ha, ha, ha!
I stade se glasno smejati, ali lice ostade snuždeno, a oči izbuljene i nepomične.
Ne boji se tebe moj Ivo, on je sin Nostromo Nikole; ha, ha, ha, a Nostromo Nikola ovoliko se tebe boji, — i udari desnom rukom po uzdignutom levom laktu.
Ti misliš da mu ne daš doma doći, jeli? Proći će ta ta volja, pu! ne mrgoda se ni malo; ni ja te se baš ne „bojim; što ma…
Tri građanina, koji behu dovatili maramu, približne se bednoj Mari, i jedan joj reče:
— Hajde Mare doma, sada će dažd. Ivo će doći, pisao je iz Londre (Londona), — i prebaci maramu preko leđi ucviljenoj majci.
Ona, se okrene i stade trenutno nepomična; oči se počeše mirno kretati, lice uzme normalni izraz, pritisne obema rukama maramu na prsa i rekne:
— Hvala vam, ja znam da će dođi — i vrati se u varoš.
Dvanaest godina je prošlo od kako ovu ucviljenu majku nazvaše Mare Luda. Dvanaest je godina kako ona iščekuje uzalud svoga utopljenog sina Iva, i da poremećeni mozak i ožalošćeno srce preti, grdi i izaziva bezdušno more.
⁂
Nikola Mišeta, seljački sin, kad mu bi petnaest godina ode na more, da bi i on, kao i mnogi njegovi seljani, u dalekome svetu zaradio i pomogao roditelje sa tri sestre mlađe od njega.
Teški život Maloga (početnika) hrabro izdrži, pokaže se vredan mladić i izvrsni Krmar. Redovno je pomagao svoje na domu, i nakon osam godina putovanja po belome svetu, dođe se odmoriti i zagrliti oca i sestre. Majku ne nađe u životu; beše preminula treće godine po njegovu odlasku na more. Ovu je tužnu vest dobio u Rangunu, gde mu je pismo stiglo, pošto je tumaralo osam meseci po svetu. Prolio je suzu za majkom, kad od nje samo kosti još postojahu, čekajući pod zemljom malenoga seljačkoga groblja da istrunu, te da nastane zagonetka svrhe, kao što je i postanak.
Nakon osam godina neprekidne borbe po prevrtljivom moru, Nikola ostale pet meseca kod kuće na odmoru, i u to doba zagleda se i zavoli krasnu sedamnaestogodišnju curu, Maru, jedinicu među tri brata, omiljeno, čedo Jele pokojnog Luke Žeravice, Nikola se sastajao nekoliko puta sv svojom draganom, i pre nego se krenuo ponovo na put, isprosi Maru i prstenova je. Ali da ne bi otac Nikolin ostao bez mlade muške glave, nađoše đuvegliju starijoj sestri Nikolinoj; svrši se svadba, i Nikola ustupi svoj mršavi deo zemlje, pošto je on nije mogao obrađivati, svome zetu, koji u kući zauzme njegovo mesto. A Marina majka sporazume se s Nikolom, da će Maru dati u službu u varoši kod neke dobre i poštene porodice, gde će nešto uštedeti, jer Mara imađaše tri brata, koji su jedva životarili radeći zemlju, te nisu mogli udomiti sestru od svoje zarade.
Nikola se pozdravi, I ižljubi sa svojom porodicom koju ostavlja, i s onom u koju stupa, i krene se po drugi put na more, s namerom da se kući vrati, kad bude uštedeo koliko mu je dovoljno za nabavku kućnjeg nameštaja, da bi uveo u gnezdo koje će sam saviti, svoju milu ženicu Maru.
Nikola održi reč; vrati se nakon tri godine i nađe svoju Maru u potpunom cvetu; uštede Marine dopuniše Nikolinu zaradu; uzeše u varoši do same morske obale skromni stan pod kiriju, namestiše ga udobno ako ne bogato, venčaše se i otpočeše srećan zajednički život, uvereni da im nikakav oblak neće pomračiti vedro nebo domaćega života. Mari beše dvadeseta, a Nikoli dvadesetšesta godina, pa zašto da tako ne misle, kada su se iskreno ljubili?
Nakon ciglo četres dana rajskoga uživanja, Nikola krene na put. Mara jeste bila pokušala da ga još za koje vreme zadrži, ali je popustila kad joj Nikola stisnuvši je na svoje grudi, poluglasno rekao:
— Marice, valja živjeti nećemo vazda sami biti; dok smo mladi valja da zaradimo, a dve će godine brzo proći.
— Porumeni rumeno Marino lice, sklopi plave sanjačke oči, privuče glavu svoga ljubljenoga Nika k sebi, poljubi ga i rekne:
— Imaš pravo! Hajde, brzo se vrati, a ne zaboravi igračke, i s osmehom na licu a suzama u očima, produži slagati u skrinju stvari svoga muža za odlazak.
⁂
Nikola je više puta dolazio kući i odlazio na more. Godine su tekle u miru i ljubavi, Mare u kratkim zagrljajima svoga sina Nika, i u miloj brizi za svoja dva sinčića, Iva i Marka, koja je dobila prvih šest godina svoga bračnoga života, zaboravljaše tešku brigu koju je imala iščekujući miloga druga, koji nikada nije ostajao na dalekom putu manje od dve godine, i nikada kod kuće više od dva meseca.
Kako su deca rasla, rasle su i domaće potrebe, ali Bog kao da je hteo i toj teškoći stati na put, jer obdari Maru samo sa dvoje dece, i tako ona mogaše zarađivati, kad su joj deca porasla, utijavajući po dobrim kućama, ili radeći kod kuće. A u tridesetoj godini svoga života, a u dvadesetprvoj moreplovstva, Nikola postade nostromo, te tako skromno ali bez najmanjeg oskudevanja, življaše ova srećna porodica, uzor poštenja, rada i ljubavi za svakoga, koji je nju poznavao, i svako je nostroma Nikolu i Maru Nikolinu, poštovao u veliko, tako da su imali pristupa i prijateljski bili primljeni u porodice mnogo višeg društvenoga položaja.
Mali Ivo doraste za školu. Kako beše radosna njegova majka, kada ga prvi put otpravi do školskih vrata i kada je uveče, pred žućkastih plamenom uljane lampice, do postelje gde njezina dva anđelčića spavahu, pisala dobrome mužu u San francisko u Kaliforniju, da je njihov Ivo danas prvi put otišao u školu. Nastromo Nikola beše se ukrcao na jedan engleski brod za Kaliforniju i natrag u Evropu, da bi što više novaca uštedeo za one koji mu behu sve i sva na ovome svetu, Englezi bolje plaćaju mrnare nego naši, a naročito za duga putovanja.
Ivo svrši osnovnu i naučnu školu i sačeka svoga oca dok dođe s puta.
Prvi put srce Marino poznade ozbiljnu tugu, od kako je pošla za Nika. Prvi oblak sakri sunce, koje je ogrevalo ovaj srećan dom. Ona je junački snosila rastanak od svoga Nikole, jedinoga čoveka koga je u svome životu ljubila svom snagom svoga poštenoga i iskrenoga srca, jer joj deca ostajahu, te je to i snosila baš za ljubav dečiju; ali rastati se od svoga prvenca, beše za nju strašno: ničim se nije mogla utešiti. Uzalud govoraše Nikola, da će Ivo do malo godina biti kapetan, a da će on ostariti i ostati kod kuće; inače da bi morao do stare starosti putovati, a da ne zna da li će mu se snaga održati. Mara beše neutešna. Na posletku dođe dan rastanka; iz zagrljaja rasplakane majke otrgnu otac čedo i krenuše se parobrodom do Trsta, gde otac i sin stupiše na isti brod, jedan za Nostorma (redara) a drugi za kamarota (kapetanova poslužitelja). Koliko teško beše majci bez svoga sina toliko isto je ocu bilo teško baš zato što sa sobom imađaše sina. Gledati nežno dete gde kisne gde ga grde pa čak i pljesnu, a ne moći ga zaštiti, već se i on sam morao pokazivati strog prema svome detetu, jer na brodu ne behu otac i sin, već Nostromo i Kamator, to behu muke neopisane. Kako je strepeo otac kad nakon malo meseca putovanja bi prinuđen narediti svome Ivu da zatvori kontra (jedro na vrhu katarke)! Strepio ali ne smeo pokazati svoju zebnju; Nostromo zapovedaše, otac je morao ćutati.
(Svršiće se)