U 1897. godini začela se misao u ministarstvu vojnom kod nadležnih lica, da se – usled štampanja mnogih poverljivih stvari, koje nisu za javnost, a za koje radove treba veći broj lica da prisustvuju tim radovima, te se otržu od svog redovnog vojničkog posla – ustanovi pri ministarstvu vojnom „Vojna štamparija.“ Tu zamisao prihvatili su tada nadležni faktori kao po sve korisnu, i već iduće godine pojavljuje se štamparska radionica Min. vojnog.
Ta štamparska radionica nije nabavljena nova, kao što je trebalo, već kupljena stara od Pere Todorovića za 27.000 dinara. Što ona nije nabavljena nova, već stara od ovoga, javno mnjenje nije ostalo tada dužno ni Peri Todoroviću ni ondašnjim njegovim protektorima za ovakvu kupovinu. Tadašnje optužbe za ovu kupovinu razumemo i odobravamo potpuno, ali ne možemo sada da razumemo i odobrimo naročito za poneke optužbe koje potiču od nevojnikâ, te otuda nisu ni kompetentna da o potrebi jedne vojne štamparije s razumevanjem i dovoljno jakim razlozima govore. Svi, bez izuzetka, nisu držali za vredno ni da bar jednim okom zavire u bliže intimnije prilike ove ustanove, te da bar o njima govore s potrebnim argumentima i s nužnom orijentacijom, naročito s toga, što danas nema gotovo ničega od stare štamparije Pera Todorovića, koja nije mogla da snabde, ni u minimumu, a kamo li celu potrebu štampanih predmeta, potrebnih za vojsku. A danas, kada je ona potpuno savremeno snadbevena tako, da sama izrađuje sve potrebe vojnoga ministarstva i da ono nema potrebe da ma šta plaća drugim štamparijama — moramo reći, da je velika pogreška — ukinuti je.
Stvar sa vojnom štamparijom ne stoji tako kako poneki predstavljaju. Država od nje nema štete, nego vajde. Da to i dokažemo.
Prošle dve godine predviđeno je budžetom min. vojnog na štampanje svojih obrazaca, knjiga i pravila po 20.000. dinara = 40.000. I za tu sumu novaca Ministarstvo vojno imalo je izrađene u svojoj štampariji sve potrebe. I još pri tome predalo je glavnoj kasi u gotovu preko 30.000 dinara.
Za ovu 1904. godinu predviđeni su mnogo veći radovi u ministarstvu vojnom no za minule godine, s toga je u ovogodišnjem budžetu stavljeno oko 40.000 dinara za materijal i radnu snagu, a predviđen je prihod u 10.000 din. Dakle, za sve radove u ovoj godini predviđena je suma oko 30.000 dinara, a mi smo uvereni, da će prihod biti mnogo veći, te prema tome sva izrada neće stati državu opet oko 20-22.000 dinara. Pa da li može biti povoljan kredit ministarstva vojnog od 20-22.000 dinara za štampanje svih obrazaca, pravila im knjiga, naročito sada, kada su prilike na Balkanu oštre, — kada bi se ovi radovi radili u Državnoj ili kojoj drugoj štampariji?!…
Samo se po sebi razume, da će onaj, koji svoju potrebu sam izrađuje, imati ove izrađevine jevtinije nego kad ih kupuje u drugoj radnji. Otuda i ušteda. Dakle, ako je do uštede, onda je ona skopčana s ustanovom vojne štamparije.
Da reknemo koju i o uštedi u živom materijalu. Ministarstvo vojno ima obično dosta preko godine raznih poverljivih radova za štampanje. Kad se oni izrađuju u drugoj štampariji, potreban je poveći aparat za uspešno kontrolisanje i čuvanje tajne. Za takve radove, dok su se radili u državnoj štampariji — uvek su određivani oficiri koji su radu prisustvovali i pazili da se tajne sačuvaju. Ima takvih radova koji traju 1, 2 i 3 meseca, i za sve to vreme oficiri su morali vršiti taj nadzor. Šta je to državu koštalo? To se ne uzima u račun.
Pređe se za „Službeni Vojni List“ plaćalo, a sada ga vojna štamparija štampa badava i daje besplatno g.g. oficirima, vojnim činovnicima i svima komandama i nadleštvima. Za ovaj službeni list dok se štampao u državnoj štampariji, morao je postojati mnogo veći broj lica no što je danas, jer se za svaku sitnicu — a njih je kod ovakog lista mnogo naročito ovakvog — za svaku promenu — za svako preinačenje, za rukopise, korekture, revizije i druge zapovrtice moralo trčati s jednog kraja na drugi. A sve to košta. Sad je sve to otpalo, pa zar i u tome nije učinjena ušteda — ušteda kako u novcu tako i u živom materijalu, koji se otrže od svoga vojničkog posla pa troši uludo? Danas je cela vojna štamparija poverljiva ustanova i iz nje izlazi na Božji svet ni jedna stvarčica koja nije za javnost.
Dobit od svega gornjega, može se samo tako proračunati, kad bi se uhvatio hesap od štete koje bi opšte naše delo pretrpelo, kad bi se kakva poverljiva izrada saopštila kome ne treba.
Korist državna nije svaki put u moneti, nego i u moralnoj tekovini.