Na drugom kraju sveta Rusija ratuje s jednim do juče varvarskim plemenom mongolske rase; ceo kulturni svet upro je oči tamo, očekujući željno vesti se bojnog polja. Amerikanci, Englezi, Nemci i ako su odmah iz početka objavili, da će ostati neutralni, radosno bi pozdravili japanske pobede, jer im veliko slovensko carstvo, koje preti da proguta celu Aziju, smeta u njihovim zavojevačkim planovima. Samo Francuska, ruska saveznica, želi da Rusi pobede i mi, ostali Sloveni, veliki i mali.
I treba da želimo. Od sviju slovenskih naroda Rusi su jedini, koji su uspeli, da stvore veliku, jaku državu. Svi ostali Sloveni su sitni i pocepani, jedan zalogaj samo, koji bi Germanci, u nenasitosti svojoj, prvom prilikom progutali da nije Rusije. Zatvarajući oči pred svima pogreškama, koje je Rusija u prošlosti činila spram ostalih Slovena, mi danas treba samo da se sećamo dobra, koje nam je učinila. Ona je veliki stožer, oko kojega se kreće ceo slovenski svet i koji, masovnošću svojom i veličinom, čini da i mi mali možemo da živimo. Da nema nje, ne bi ni nas bilo; ako nje nestane, nestaće i nas.
Ali ne želimo ni rusku pobedu samo zato, što nam to naši životni interesi nalažu. Iz tih razloga mogu da je žele i Francuzi i Grci. Ima nešto drugo što nas vezuje za Rusiju, još mnogo jače i dublje. To drugo, to je osećanje plemenske zajednice, koja može u toku života i nedaća i da se utuli, možda, ali koje uvek svom silinom svojom bukne, kad opasnost naiđe. Ono živi duboko urezano u srcima sviju nas; još kao deci pričali su nam naši stariji, da tamo daleko na severu ima jedan veliki, silan narod od naše krvi i od našeg roda. Svest o zajedničkom poreklu i srodstvu živi u narodu, prikrivena i neobjašnjiva, očuvana još iz doba, kada su svi, Sloveni imali jedan jezik i jednu domovinu. Sve se ostalo lako zaboravlja, samo to ne; zaboravljaju se usluge juče učinjene, zaboravljaju i nepravde; zaboravlja se sve što sv pameću pamti, a ostaje samo ono što srce pamti. Drukčije se ne bi moglo objasniti ono što nas danas obuzima kad pomislimo na Rusiju. Kad čitate kako se cela zemlja ruska zatalasala, kako se ceo narod, kreće, i staro i mlado, i veliko i malo, kako se bacaju na stranu sve razmirice dojučerašnje, kako se sve diže cara, cara da brani — tada i nas podilaze žmarci; kosa nam se na glavi kostreši, hteli bi i vi da idete, da se bijete i da pobedite.
Nastaju teški dani za Slovenstvo. Uvek mu je bila sudbina, da bude na međi između kulturnoga i varvarskoga sveta, uvek je svaka divljačka najezda prvo na Slovene udarala. Stotinama godina trajale su te bitke, bezbrojni su bili porazi, bezbrojne i pobede. Kraj svega toga Slovenstvo je ipak napredovalo; ono danas stoji jače no veće no što je ikada bilo. Bitka, koju Rusija sada na drugom kraju sveta bije, ima da reši hoće li Azija, kolevka čovečanstva i kulture, postati slovenska zemlja. A ko bude Azijom vladao, taj će vladati svetom.