Luda Mare
(Svršetak.)
Tri su meseca od kako je nostromo Nikola saznao za ovaj strašni slučaj. I ovaj poslednji udar izdrža; trebalo je da živi za svoju Maru; ali sada je morao latiti se ponovo vesala i udice, jer njegovu poslednju nadu beše more kod ušća Temze progutalo. Nabavi čamac i upregne se u posao. Po kiši po vetru, danju i noću, samo ako beše izgleda da koju paru zaradi, on „ne ostavljaše svoj čamac. Maru ne uznemiri ni najmanje dugo, odsustvovanje Nikolino od kuće; ona sada češće imađaše priliku da izlazi na obalu i da se s morem prepire.
Bolesnoj majci ne htede kazati, da je i drugoga sina more progutalo. A ona to ne bi po svojoj prilici ni razumela.
Zarada Nostrana Nikole ne beše dovoljna za domaći trošak, i ponovo se morao zadužiti, ne hteviši ništa iz svoje pune kuće izneti, da se ne bi Ma re setila.
Udova pokojnog Marka beše se kući vratila bogatija nego što je pre bila, jer je dobila od obezbeđujućeg društva dobru svotu novaca za izgubljeni brod, a i naknadu od strane engleske vlade, te ponovo, i ako u crnini, otpoče veseli život, kao i pre udadbe. Ona ponudi Nikoli pomoć, ali ovaj ne htede, govoraše da bi radije prosio, nego li od nje što primiti.
Nekih desetak dana, pošto smo videli Maru Ludu u početku ove priče, gde protiv mora psuje s obale u pristaništu, ova bedna majka uputi se put obade. Tek što se od kuće odmakla malo koračaja, stade kao da se okamenila. Ugledala je na maloj daljini, pred sobom jednu gospođu u crnome odelu i poznade ženu svoga sina. Njeno lice dobije izraz kao da je neka strašna bolest muči; ruke se grčevito uznemiriše, zatrči se prema svojoj snasi, zovne je po imenu i upita je:
— Od kuda ti tako? Zašto se u crno uvijena? Gde ti je muž?! — I vrisne u plač.
Začuđena snaha, dirnuta bolom majke svoga muža, rekne joj potresnim glasom:
— Hajdmo majko doma, ja ću te mjesto Marka voljeti i nadgledati. Bog je tako htijo! — I uvede Maru Ludu u kuću.
Sedoše obe na sofu. Mare ne beše više Luda; sad je po malo zapitkivala i raspitivala, naprežući mozak, te tako malo po malo dovede u vezu sve što se bilo dogodilo u toku poslednjih dvanaest godina.
Snaha poruči po lekara, koji konstatova, da joj se pamet povratila usled sličnog potresa, koji je bio poremetio mozak.
K večeru, kad Nikola uđe u kuću, kakvo bi njegovo iznenađenje, kada mu Mara dođe u susret i prihvati mu ribarski alat. — Strašno nas je bog kaznio, ne znam zašto — govoraše u plaču Mare, gladeći sede vlasi svoga Nikole. — Evo nas samih na ovome svetu.
— Ali ti si mi tu, zdrava, pametna…
— Da, jesam bila luda…
— Nijesi luda — onako… malo… mucaše starac, pak vrisne u plač i rekne:
— Ipak ti hvala bože, oduzeo si mi sinove, ali si mi vratio moju Maru — i padoše jedan drugome u zagrljaj.
Snaha, koju sada nije mrzio Nikola, svaki dan je dolazila, i ništa u kući nisu oskudevali. Ali je Mare svaki dan slabija izgledala, i nakon petnajest dana umnog popravljanja, ispusti svoju mučenu dušu. Lekar rekne ucviljenom starcu: — Da je ostala luda, bila bi i dalje živela, možda do duboke starosti; ali umno zdrava nije mogla izdržati uspomenu tuge i jada koji su vas zadesili.
Nakon dva meseca po Marinoj smrti, po drugi put se uda Nikolina snaha, i de s mužem da živi u Trstu.
Nikola prodade kućanstvo, a ostavi samo ono što mu beše od preke potrebe. Novcem, koji je dobijo prodajom suvišnog pokućanstva, isplati dugove i napravi skromnu grobnicu za svoju milu paćenicu i do nje sebi mesto zadrži. Na nadgrobnoj ploči da urezati: „More mi sve date, more mi sve i ote.“ Uzme pod kiriju jednu sobicu, gde je sam živeo, sam kuhao i sam gorke suze lio.
Ali stena ne popušta lako udarcima morskih sila; Nostromo Nikola još četiri godine, sam na svetu kao drvo u pustinji, živeo je zarađujući svojim čamcem koru hleba.
Pete godine po Marinoj smrti, Nikola ostade jedne cele noći u čamcu, udaljen možda dva kilometra, od obale, da riba ukljate. U zoru čiča Luka, stri ribar kao i Nikola, veslao je put pristaništa i videvši ukotisni čamac Nikolin, pomisli: Uspavao se Nostromo Nikola, pa vikne: „Ej Nikola“ dva tri puta, ali uzalud. Ode do čamca, kad tamo stari nostromo ležaše, u dnu čamca; prodrma ga, ali mrtvo telo beše ukočeno i hladno. Čiča Luka se prekrsti, uzdahne i rekne:
— Eto i on pre mene, i ja sam pre njega otišao na more i stariji sam od njega četiri godine; ali neću ni ja dugo već sam navršio osamdeset i treću godinu. — pa, to govoreći, izvuče tunje Nikolino iz mora; na jednoj beše zakačena lepa plava ukljata; baci je Nikoli u čamac rekavši: E ovo mu je poslednja. Priveže čamac Nikolin pozadi svoga i stigne u pristanište.
Sutra dan građani prirede lep sprovod vrednome i poštenome Nostromu Nikoli, koji ode na pravi odmor do njegove Mare. Čiča Luka bacivši šaku zemlje na svoga mrtvoga druga rekne:
— Ja te dovukoh u čamac, a ja ću možda iz čamca strmoglava; a i neka! Nemam ni grobnice kao ti! Lijepše mi je u dnu mora.