STRANA POLITIKA
Dosadašnji japanski zastupnik na ruskome dvoru, poslanik Kurino, razgovarao je sa saradnikom jednog berlinskog lista. Tom prilikom je on izjavio da „Japan ne namerava da istera Rusiju iz Mandžurije. Naprotiv! Njemu je stalo do toga da se u Mandžuriji održi status quo, politika otvorenih vrata. Ali okolnosti su bile takve da bi se kasnije moralo doći do sukoba i nesporazuma tako, da bi tamo najzad prilike za sve zainteresovane sile postale nesnosne. To smo hteli da sprečimo, i mi smo hteli pregovorima da utvrdimo naša uzajamna prava. Na žalost, svojim naporima mi nismo mogli to postići, pregovori su se morali prekinuti, jer je svaki sporazum izgledao nemoguć. Tako je došlo do rata, koji mi ne samo nismo želeli, nego koji smo direktno hteli da otklonimo. Sad se već bije boj. Kako će rat da se svrši ne može se predvideti. U svakom slučaju on će učiniti da se mandžursko pitanje definitivno uredi i da se naši međusobni interesi u Mandžuriji i Koreji konačno utvrde“. Ako su reči japanskog poslanika tačno zabeležene, onda nastaje pitanje da li je bilo potrebno prolivanje krvi kad Japancima nije stade do toga da Ruse istisnu iz Mandžurije, i zar se nije ipak moglo pregovorima doći do sporazuma o položaju obe carevine u Mandžuriji i Koreji. Dalje je pitanje, da li je Japan imao dobre savetnike kad se on za tako što izložio eventualnim teškim porazima i stavio na kocku svoj ugled u Istočnoj Aziji. Ova pitanja koja su se postavljala pre početka rata sad se opet nameću. Ali svakako se iz poslanikovih reči jasno vidi da bi Japanci bili zadovoljni kad bi, posle jednog uspeha (po njihovom mišljenju), mogli zaključiti mir. Japanci hoće, kako oni vele, samo slobodu trgovine. Ali Rusi znaju vrlo dobro da Japanci ne misle samo na trgovinu sa Mandžurijom, nego i na trgovinu u Mandžuriji. Oni bi u tom slučaju hteli i jedan deo iseljavanja da skrenu tamo, a to je baš ono što Rusi ne dadu. Još više pada u oči što su Japanci za jedan tako ograničen program izvlačili mač, i vrlo je interesantno šta Japanci misle o sebi, kad su verovali da će s džinovskim neprijateljem lako izaći na kraj.
I kod njih, izgleda, da je već nastupila jedna duševna depresija. Ona se vidi ne samo iz Kurinove izjave nego i iz raspoloženja samih Japanaca u Tokiju, posle prvog uspeha kad su iznenada, mučki, bez objave rata, napali rusku flotu. Oni su nešto malo oštetili dve tri ruske lađe i preko svojih javnih i tajnih saveznika rastrubili po svetu kao pobedu. Ali korekture tek sad stižu. Iz njih se vidi da je Japan skupo platio prepad na ruske lađe. Ima još jedna okolnost. Rusi i sami znaju da na Dalekom Istoku nemaju dovoljno flote. Ali im ona tamo i ne treba. Rat na moru tamo je samo uvod i priprema; japanska flota tamo nema ništa drugo da radi nego da prenosi vojsku i da prati vojne transporte na bojno polje. Odsudna bitka neće ni biti na vodi, nego na suvu; topovi će reći svoju poslednju reč u korejskim brdima i na snežnim mandžurskim poljima. A Japanci već predviđaju ishod ove velike drame; oni tek sada vide svoga silnog neprijatelja. I oni se već povlače ispred silnih talasa koji idu iz Rusije.