(Nastavak.)
Pođoh za Segenom ka steni koja se uzdiže na ulasku u klanac. Pažljivo pogledasmo dole. Čudna slika izađe nam pred oči. Logor je još u stanju kakvom smo ga mi ostavili; kolje još stoji pobodeno. Kosmate životinjske kože i gomile kostiju prekrivaše dolinu. Stotinama vukova šunjahu se tamo amo, urlajući jedan za drugim i goneći onoga koji je ugrabio bolje parče. Vatre neprestano gorahu, i vuci, jureći kroz pepeo, podizahu žućkaste oblake. Ali tu beše nečega mnogo čudnijeg od svega ovoga, nečega što me zaprepasti. Pet šest gotovo ljudskih prilika kretahu se oko vatre, kupeći ostatak koža i kostiju deleći ih vucima, koji u gomilama urlahu oko njih. Pet šest drugih, njima sličnih lica, posađeni su oko vatre, mirno grickahu u pola pečena rebra! Jesu li to… zaista, da, to su ljudi! Preneražen, osmatrah im kržljava tela, duge ruke kao u majmuna, čudne i nesrazmerne im glave, sa kojih se spuštahu crne […] kose, uvijene kao kakve zmije. […] dvojica izgleda da imaju nešto […], kakvu izdrpanu dronju. Ostali behu isto tako nagi kao i životinje koje ih oružavahu; nagi od glava do peta. Gadan je to prizor, koji daje ova vrsta crnih demona, zgurenih oko vatre, držeći se nabranim, dugim rukama u pola oglodane kosti, sa kojih kidaju meso blistavim zubima. To beše strašno za pogledati, i trebalo je da prođu nekoliko trenutaka pa da se priberem i upitam ko su i šta su mogli biti ovi stvorovi. Najzad stavim pitanje:
— Sos Yamparicos, odgovori cibolero.
— Koji? ponova upitah.
— Los Diggers Yampricos, senor.
— Les Diggers, les diggers1, reče neki lovac, misleći da tako bolje objasni ovu čudnu pojavu.
— Da, to su Indijanci, Diggers, dodade Segen. Nemamo se čega bojati od njih.
— Ali imamo da ćarimo s njima, značajno reče jedan lovac. Koža sa lubanje Diggers-a plaća se isto toliko, koliko i svaka druga, koliko i koža kakvog paše.
— Neka niko ne pali vatru! reče Segen odlučno. Još je suviše rano: pogledajte dole!
I on pokaza na kraju livade dva tri svetla predmeta, šlemove ratnika, koji se udaljavahu, i koji se još opažahu nad travom.
— A kako ćemo ih se onda dokopati, kapetane? upita lovac. Zamaći će nam u stenje; uteći će kao poplašeni psi.
— Bolje je pustiti ih neka idu; bednici, reče Segen, izgledajući da ne želi da se krv tako bez nužde proliva.
— Ne, kapetane, reče isti lovac. Nećemo ložiti vatru; ali će mo ih pohvatati, ako možemo i bez toga. Momci, hate za mnom, ovuda!
On se htede uputiti kroz rasturene stene, na način kako bi prošli neopaženi između klanaca i brega, ali se prevari u očekivanju; jer u trenutku, kada se Sunce sa svojom sestrom pojavi na izlazu klanca. Diggers-i se poplašiše od blistava im odela, koje im odmah pade u oči i nagoše, kao zastrašene dame, juriti im bolje leteti kraju brega. Lovci jurnuše u galopu da im prepreče put; ali beše suviše dockan. Pre no što ih mogadoše stignuti. Diggers-i behu umakli u jedan prolom, i videlo se kako puže na više uz šiljastu stenu, van svakog domašaja. Samo lovac Sanše uspe da uhvati jednoga od njih.
Njegova žrtva beše se visoko uspela i puzila uz stenu, kada joj se konopac obavi oko vrata. Posle jednog trenutka, telo joj se razbi o stenu! Ja otrčah da je vidim: beše na mestu mrtva. Leš joj predstavljaše samo jednu masu bez forme gadna i gnusna izgleda.
Nemilosni lovac ni malo se na to ne osvrćaše. Napravi jednu glupu šalu, pa se naže na svoju žrtvu i odera joj kožu sa lubanje, strpa je onako vruću i krvavu u džepove svojih, calroneros-a.
Dakoma
Posle te epizode, spuštamo se ka izvoru, i, sjahavši, pustimo — konje da se napiju do mile volje. Ni smo se bojali, da će pokušati da uteku. Kao god i oni, prva nam je briga bila da se napijemo; i, klizajući se kroza granje, stasmo — vodom puniti sudove. Izgledaše, da se nikad nećemo napiti, ali nas od izvora odvoji isto tako preka potreba, i sjurismo se u logor da potražimo čime ćemo ugasiti žeđ. Naši uzvici rastera — bele kurjake, koje gađasmo kamenjem. U trenutku kad htedosmo pokupiti ostatke jela u prašini uvaljane, privuče nam pažnju čudan klik jednog lovca.
— Ma aray, camarados, mira el arco!
— Meksikanac, koji izgovori ove reči, pokazivaše na neki predmet, koji mu ležaše kraj nogu.
— Caspita! uzviknu on; to je beo lûk.
— Beo lûk, do đavola! ponovi Garej.
— Beo lûk! uzviknuše mnogo njih, posmatrajući predment s čuđenjem i strahom.
— To je luk kakvog velikog ratnika, uveravam vas, reče Garej.
— Da, dodade drugi, i njegov vlasnik moraće se vratiti da ga potraži, čim… Po bogu! pogledajte dole. Eno ga gde dolazi, do sto đavola!
Svi obrtosmo svoje poglede u kraj prerije. Na kraj horizonta ukazivaše se kao neka svetla zvezda, kako se kreće. To je bilo nešto sa svim drugo; dovoljan nam beše samo jedan pogled, pa da upoznamo šlem kako se preliva na sunčevim zracima i kako se kreće prema pravilnim kretanjima konja u galopu.
— U vrbljak, deco! u vrbljak; uzviknu Segen. Po konje! dovedite ih! hitro! hitro!
Za trenut oka svaki je od nas držao svoga konja za uzdu i vodio ga, bolje reći vukao ga k vrbljaku. Tu usednusmo na njih, da bi smo bili spremni za svaki slučaj, i ostasmo nepokretni vrebajući kroz lišće.
— Hoćemo li opaliti, kada se bude približio, kapetane? upita neki.
— Ne.
— Lako ćemo ga stići, kad se bude sagnuo, da podigne svoj luk.
— Ne, života vam!
— Pa šta da se radi onda, kapetane?
— Pustite ga da uzme svoj luk i da ide! odgovori Segen.
— Zašto, kapetane? Zašto to?
— Budale! Zar ne uviđate da bi se celo pleme pre ponoći pustilo za nama? Jeste li ludi? Pustite ga, neka ide. Možda nam neće opaziti trag jer nam konji nisu potkovani: ako ih ne opazi, pustite ga neka ide kao što je i došao, velim vam.
— A šta ćemo, ako baci pogled na tu stranu?
— Govoreći to, Garej pokazivaše stene na podnožju brega.
— Prokletstvo! Digger! uzviku Segen izmenivši se u licu.
Lešina se lepo videla, s prednje strane stene; krvava lubanja okrenuta je u vazduh i na stranu tako, da je morala pasti u oči čoveku, koji dolazi iz ravnice. Nekoliko coyotes-a behu se već uspužali do lešine, njušeći okolo, kao da se ustežu pred tom gadnom masom.
— Moraće je videti, kapetane, dodate lovac.
— Ako je ugleda, otarasimo ga se kopljem ili lasom, ili ćemo ga živog uhvatiti. Niko neka ne okreše puškom. Indijanci bi još mogli čuti, pa bi nas stigli pre nego bi smo i obišli breg.
A kad treba da promenimo držanje, kapetane?
Ostavite meni, da izaberem trenutak. Možda će sjahati, da uzme luk, ili će doći na izvor da napoji konja. U tom slučaju, opkolićemo ga. Ako ugleda Diggers-ovo telo, možda će mu se približiti, izbliže razgleda. U tom ćemo mu slučaju tako preprečiti put. Strpite se! daću vam znak.
Za to vreme Navajo je dolazio velikim trkom. Posle tog razgovora, već je bio trista jarda od izvora, i približavao se, ne usporavajući trk. Očiju uprtih u nj mi smo ćutali i zadržavali disanje.
(nastaviće se)
Podbeleške
- Grobari, naročiti naziv divljači u ovim brdima. ↩︎