Ratarac i vojeni medicinari

Nas interesuju sva pitanja, koja se odnose na napredak i razviće našega društva i naše države — a naročito nas zanimaju značajnija kulturnija pitanja, u koja dolazi i ovo pitanje, o kome je g. A. Ratarac govorno u Skupštini u obliku jedne interpelacije na g. ministra vojenog.

Kako nismo navikli da govorimo napamet, mi smo i kod kompetentnih lica raspitali o vrednosti interpelacije g. Ratarca. Od jednog dobrog poznavaoca naše vojene sanitetske struke i sviju njenih radova doznali smo mnoge lepe stvari; po kojima se moramo čuditi kako je mogao pristati čak i jedan stari parlametarac, kao što je g. Ratarac, da o jednom značajnijem pitanju govori onako kako je govorio.

Našoj vojsci treba dosta i spremnih vojenih lekara — koji neće raditi poslove samo za vojsku, (a danas je vojska ono što i narod) već i mnoge poslove, koji zasecaju u kretanje zdravlja celoga naroda. Donekle je ta potreba podmirivana strancima u većini slučajeva problematične vrednosti. Tek od pre osamnajest godina udarilo se pametnim putem, da se za srpsku vojsku dobijaju srpski sinovi kao lekari — odašiljanjem pitomaca. I danas ovaj mali broj vojenih lekara, u ogromno većem broju, postao je putem konkurskog izbora. Izbori se vrše s obzirom na imovno stanje i uspeh u školi. O tome se pri sanitetskom odelenju vode tačni podaci. Da je se o svemu tome uverio g. Ratarac, on nebi remetio skupštinski rad i rad celog jednog nadleštva — ako takav rad ne bi trebalo da igra ulogu sistema iz naročitih razloga.

Uspeh što su ga vojeni pitomci medicinari imali za ovih 18 godina potpuno je zadovoljavajući. Izuzetni krajnje retki slučajevi neuspeha ne znače da ceo jedan sistem ne valja. To se dešava, kako se veli, i u najboljim kućama. Ako bi mi npr. hteli da govorimo o zemljoradničkim zadrugama sa tog gledišta što je jedan predsednik jedne zemljoradničke zadruge bio nesavestan — sigurno je da bi došli do nepravilnog zaključka: da su zemljoradničke zadruge izlišne i štetne.

Ako iskrenost vredi — evo je u našim rečima, a g. Ratarcu želimo što viša uspeha u čuvanju tuđe imovine pa i državne.