Gospodar Koreje, oko koje se tolika borba vodi, nije dugo na miru uživao u svom carskom dostojanstvu u svojoj novoj palati. Prvih godina posle kinesko-japanskog rata bio je žrtva dvorskih intriga, kojima je na čelu stajala njegova rođena žena, kraljica. Kad su nju Japanci u njenom rođenom dvorskom parku ubili i sagoreli, kralj je pobegao sa prestolonaslednikom u rusko poslanstvo jer se s pravom bojao, da ga ne postigne ista sudbina kao i njegovu ženu. U poslanstvu je naravno bilo mesta svega za njega i njegovu najbližu okolinu. Čitave hiljade haremskih dama, igračica, evnuha, robinja, dvorskih činovnika, služitelja, gardista, koji su do pomenute katastrofe živeli po prostranim zgradama staroga dvora, razbegli su se, u strahu od Japanaca, kud koji, kao vojska posle izgubljene bitke. Ali to se nije moglo snositi. Kralj, koga Japanci uskoro posle toga nateraše da primi carsku krunu, vrlo je naklonjen lepome polu. On je žudio za svojim dotadašnjim, vrlo mnogobrojnim ženskim društvom, a ono je žudilo, naravno, za njim. A i što on, onako sujeveran, ni po koju cenu nije hteo da se vrati u svoj dotadašnji dvor, sazidaše mu odmah do ruskoga poslanstva nov dvor, ili bar ono, što se u Koreji, kao i u Kini zove dvor: u sredini velikih avlija i bašta, ograđenih visokim zidovima, nekoliko niskih kuća za njegovu privatnu upotrebu.
Naskoro posle toga bilo je oko cara sve po starom. Samo je na mesto ubije ne kraljice došla jedna druga dama, gospođica Om. I sad, kad je reč o tako moćnom i u ženskoj lepoti tako iskusnom gospodinu, kao što je korejski car, svaki bi pomislio, da je ta u gospođica Om nasigurno dama mlađane lepote i milošte, da je kći koje, od najviših plemenskih porodica u zemlji, da sve druge nadmašuje ženskim dražima, duhom i dostojanstvom. Moje je oči nisu videle, ali je te retke sreće bio jedan Englez, A. Hamilton, i on je ovako opisuje: Veoma sam se iznenadio kad sam video, da prva dama u carstvu ne raspolaže onim dražima lica i tela, koje bi mogle objasniti njen položaj. Gospođica Om bez sumnje je pametna dama i svakako ume tako da vlada svojim carskim gospodarem, da je u njenim rukama prosta igračka. Ali gospođica Om prilično je stara i debela. Lice joj je nagrđeno boginjama; zubi su joj krivi, koža žuta kao šafran, oči crne i malo razroke; beli se i rumeni samo pomalo, a beli luk mnogo ne voli. Pa ipak car ne sme da pogleda ni u koju drugu lepoticu, sem ako katkad ne dobije dopuštenje od gospođice Om.
Pomislio bi čovek, da je gospođica Om izodavna, još kao mlada devojka zadobila cara za sebe, pa se on na nju već navikao. Ali nije ni to. Ona je ušla u dvor tek u starijim godinama. Karakteristične su reči Hamiltonove: „Njene ravne ljubavi ušle su u korejsku istoriju. Od petoro njene dece samo su dvoje od cara, pa ipak je moguće da se jedan od ta dva sina popne jedanput na korejsko presto.“
Gospođica Om liči donekle na caricu mater kinesku. Sadašnja careva ljubimica bila je u mladim devojačkim godinama ljubavnica nekoga Kineza; kad se njega nasitila, prešla je u ruke jednoga korejskoga ministra. On je preporuči kraljici, koja je primi u dvorsku službu. Dotle je ona i prvog i drugog gospodara obradovala sa po jednim naslednikom. To bi joj naravno smetalo da uđe u dvorsku službu. Ali Kinez je ćutao, ministar je ćutao, a gospođica Om imala je toliko drugih vrlina, da je naskoro uživala osobitu milost kraljičinu. Ona je po korejskim pojmovima majstorski pevala, igrala je sa izvanrednom gracijom, crtama fino i originalno, govorila, čitala i pisala kineski kao i korejski. Uz to se ponašala tako nevino i naivno, da je kraljica predstavi i kralju. On i nije dugo oklevao, da i nju ne ozari svetlošću svoje milosti. Ta stvar nije mogla ostati u tajnosti, kraljica nešto posumnja, a gospođica Om spasa se begstvom. Skrivena negde izvan varoši rodi ona i treće dete. Kad joj je ono umrlo, ona se tajno stavi pod zaštitu nekog visokog mandarina. Njega je tako sigurnim dokazima uverila o svojoj nevinosti, da ju je on podigao na stupanj konkubine i vrlo srećno proveo s njom nekoliko godina. Njezina veština, da se napravi nevina, bila je povod mnogim vrlo pakosnim pesmama, koje su se po celom Seulu pevale, sve dok ona ponovo nije zadobila carsku naklonost. Od toga doba, te su pesme strogo zabranjene i kazne se velikim kaznama.
Ubistvo kraljice u godini 1895., dalo joj je priliku, da se opet približi caru, onda još kralju korejskom. Čim joj je ispalo za rukom, da dobije neko mesto u dvoru, ona je tako počela žaliti ubijenu kraljicu, tako je sažaljevala kralja, tako je nežna i odana bila, da se on ponova nađe u njenim rukama, i u zvaničnim novinama brzo posle toga izađe ukaz, kojim se gospođica Om proizvodi za carsku konkubinu. Time je ona privremeno postigla za čim je žudila. Kao konkubina umela se tako ponašati, da car bez nje nikako nije mogao, i njen uticaj na njega od tog doba nije nimalo oslabio; naprotiv, kad mu je malo docnije opet rodila sina, znalo se nasigurno, da je nikoja žena ne može više suzbiti sa njenog položaja. Ona sad stanuje odmah do cara u dvorskoj palati motri pre svega na to, da joj niko kod gospodara ne pokvari račune. U Seulu su sve te stvari poznate, o njima se govori i u poslanstvima i u narodu, i ni jedan Korejac, ma i ministar bio, ne bi se nipošto usudio da padne kod nje u nemilost. Pre kratkog vremena se uzdrmao položaj jednog ministra po imenu Kim Jueng-Čuna, i on se hteo udobriti caru, pa mu je predstavio jednu damu, gospođicu Kang, nesumnjivo poštenu i vanredno lepu. To dođe do ušiju gospođice Om. Ona nije ništa rekla, ali posle dve nedelje ministar je zbog neke neznatne stvari smenjen, a uskoro posle toga mučen i zadavljen!
Oktobra meseca 1903. godine proizvedena je gospođica Om ukazom za carsku princezu a u centru varoši podignut joj je po carevoj naredbi, veliki spomenik — u znak priznanja njenih zasluga i vrlina. Ako je samo nešto sad u ratu ne ometu Rusi ili Japanci, gospođica Om postaće još i carica. Mi u Srbiji imaćemo najmanje razloga da se čudimo takoj karijeri jedne velike žene.
⁂
Dok se u njegovom dvoru takve stvari događaju, dok su mu ministri i činovnici najveći lopovi varalice, dok mu je država u neprestanom neredu i pravom haosu, dok se strane sile igraju Korejom kao najobičnijom igračkom, — dotle dobroćudni, blagi, ali slabi car Koreje uživa u pozorišnim i komedejaškim prestavama ili u svome baletu koji ga plaća državnim novcem; dotle on sluša, kako mu tri astrologa proriču budućnost, ili ide, opkoljen svojom mnogobrojnom, varvarski velelepnom svitom, da se moli Bogu i prinosi žrtve na spomenicima svojih kraljevskih predaka. Njegova vojska košta deset milijona dinara godišnje, a ne vredi ništa i nije mu čak ni verna. Ako bi za koji dan Rusi ili Japanci umarširali u njegovu prestonicu, njemu nebi ostalo ništa drugo nego da pobegne i potraži zaštite u amerikanskom poslanstvu. Tamo je već sad sve za njega spremljeno.