SITNICE
Kad već moramo u ovaj mah toliko mnogo da govorimo o Japancima i njihovom ratovanju s Rusima, iznećemo ovde i jedan ogled njihove ratne poezije. Evo kako im počinje jedna ratna pesma:
Šiši va
Seču hon kan na
Šiši va kemono no
O pare ba,
Kazasu mi — hata no
Jovo hito no
Širusu Ingirizu
Kuni — tami va
Medetaj — na!
Medetaj — na!
Na srpski prevedeno (po nemačkom prevodu, koji smo našli u jednom berlinskom listu) to mu znači:
„Lav, car svih životinja, gordi i divlji lav oštro preti iz grba sretnoga engleskoga naroda. Slava mu, slava mu!“
U produženju te pesme se veli:
„Na što da se bojimo medveda, koji tuđe zemlje grabi? Mi prkosimo njegovim šapama, mi se smejemo njegovom lukavstvu. Mi ćemo ga ukrotiti!“
„A sad spremajmo ubojne brodove i vojsku! Ura, rat je već tu! S nama je Evropa u savezu! S nama je Amerika! Napred u rat!“
„Mi se borimo za naše pravo; borićemo se hrabro i tući ćemo se dobro. Hajdmo napred, rame uz rame, čovek uz čoveka! Pokažimo svetu, šta Japan može učiniti!“
Japanci drže dakle kao u vosku da će ih pomoći Englezi i Amerikanci, a misle da je i cela Evropa s njima. Tako misle i pevaju. Kako će im biti kad počnu kukati i kad se Englezi i Amerikanci jave da dele kožu, ne medvedovu nego japansku?