(Nastavak.)
I čovek i konj privlačahu našu pažnju. Beše lep prizor. Konj crni ko ugljen, vatrenih očiju, otvorenih i crvenih nozdrva. Usta mu sva zapenušena, i beli mehurići mramorisahu mu vrat i pleća. Beše sav u znoju, a snažni mu se bokovi prelivahu pri svakom zamahu. Konjanik beše go do pojasa; tu su nagost prikrivali jedino njegov šlem i pera, nekoliko ukrasa, koji blještahu na njegovom vratu, grudima i člancima ruku. Neka vrsta tunike, svetle boje, izvezena pokrivaše mu kukove i butine. Noge behu gole do kolena, a stopala čvrsto utegnute u opancima.
Razlikujući se od ostalih Apaha, nije imao nikakvih slika po telu, a njegova koža bronzane boje sijala je zdravljem. Crte mu behu plemenite i ratoborne, pogled gord i prodirući, a duga mu kosa mešaše se s repom njegovog konja. Sedeo je lepo i čvrsto, na španjolskom sedlu, a koplje, držeći na uzengiji, držao je naslonjeno uz desnu ruku. Levom rukom držao je beo štit, a na ramenu mu se nihaše tul pun strela. Veličanstven prizor ukazivaše se čoveku, kada gledaše kako se konj s konjanikom izdvajaše u zelenom dnu prerije; slika koja pre potsećaše na kakvog Omerovog heroja nego na divljaka.
Pazi povika jedan od lovaca polagano! glednite kosu kako odsjajava kao žar!
— Treba da zahvalimo ovom parčetu metala, jer bi sa svim upali u zamku da ga nismo na vreme ugledali, odgovori Garej. Gle, produži začuđenim glasom, Dakoma! Tako mi večnosti to je Dakoma, drugi šef Novahije!
Ja se okretoh Segenu da vidim efekat ovih reči. Marikona mu se beše nadneo nad uvo, i šaptaše nešto sa svim polako. Govorio je sa jakim energičnim pokretima i jezikom koji ja nisam razumevao.
— Pa dobro, odgovori Segen, izgledajući kao da popušta njegovim željama mi ga nećemo pustiti da nam umakne, pa video naše tragove ili ne. Ali nikako ne pucajte, jer Indijanci nisu dalje od deset milja odavde. Mi ga možemo lako opkoliti, pa ako nam se ne dadne mogućnost za to onda ja uzimam na se da ga dostignem sam, a evo ko će mi još pomoći. Izgovarajući ove reči, Segen pokaza na Moro-a.
— Mir, produži on sasvim polako. Ne mičite se!
— Pst! mir!dodade on tišim glasom.
Ovlada mrtva tišina. Svaki priteraše kolenima, kao da mu time hoće zapovediti da stoji nepomično. Navajci behu dostigli granici napuštenog logora, i skrećući levo, galopirahu u koso, razgoneći vuke koji im se nađoše na putu. On beše pregnut na stranu, istražujući pogledom po zemlji. Došav pred našu busiju, ugleda predmet koji je tražio i upravi konja kako će proći pored toga. Zatim ne zatežući uzde i neusporavajući hod, saže se tako da mu perje sa šlema dopre do zemlje, uze luk i ponova zasede na sedlo.
— Krasan! kliče toreador.
— Do đavola! šteta ga je ubiti, prošapta jedan lovac; i potmukli žagor divljenja ču se među ovim ljudima.
Posle nekog vremena galopiranja, Indijanac se naglo obrte, i beše gotov nastaviti put, kada mu pogled privuče […] krvava lubanja. Na trzanje uzda, konj previ noge i Indijanac osta nepomičan, posmatrajući sa čuđenjem mrtvo telo.
— Divan! divan! opet kliče Sanše, Caramba, divan je!
To zaista beše najlepša slika, koja se mogla videti. Konj, duga repa pružena po zemlji, nakostrešene grive, koja drhće celim telom pri pokretu neustrašima mu konjanika; a konjanik sa blistavim šlemom, nakićenim dugim perjem koje se leprša, bakarne kože, pun gracije, čvrsto se drži i oštrim pogledom posmatra predmet koji mu prouzrokova čuđenje. To beše, kao što Sanše reče, divna slika, živa statua, i mi besmo zadivljeni posmatrajući je. Niko od nas ne bi hteo ispaliti metak namenjen da obori ovu statuu sa svoga postamenta. Konj i konjanik ostaše nekoliko trenutaka u tom položaju. Zatim konjanikovo lice naglo promeni izraz. On baci oko sebe ispitivački i gotovo plašljiv pogled, koji mu se zadrža na vodi još zatalasanoj gaženjem naših konja. Jedan pogled mu beše dovoljan; i pri novom potresu uzda, konj se podiže i galopom odjuri korz preriju. U istom trenutku dobismo zapovedni znak i svi na jedan put izletesmo iz česte.
Trebalo nam je preći preko jednog potočića. Segen iđaše na nekoliko koračaja u napred videh mu konja te posrte na obali i pade na bok u vodu! Svi ostali dobro je preaziše. Ja se ne osvrtah da gledam natrag; hvatanje Indijanca bilo je životno pitanje za sviju nas. Neko vreme jurismo galopom napred zbijeni u grupi. Kad stigosmo do sred livade, videsmo Indijanca, od prilike u razmaku dužine jedanaest konja, i uvidesmo s nespokojstvom da on održavaše to odstojanje, ako ga još malo ne povećavaše. Besmo zaboravili na svoje konje: od nejela, utrnule od suviše duga odmora u klancu, a, što je najgore, sad su mnogo napojeni vodom.
Velika brzina moga Moro-a uskoro me učini predvodnikom družine. Jedino još Sunce beše preda mnom, i ja ga videh gde pruža svoj konopac za hvatanje životinja i drmnu ga; ali mu zavežljaj udari o konjski bok; bio je promašio. Dok no prikupljaše uže, ja ga pređoh i mogadoh mu čitati na licu tugu i prevarenu nadu. Moj konj se zagrevaše u kasu i ja uskoro mnogo odmakoh od društva. Prilazih sve bliže i bliže Navajcu; uskoro ne besmo više od dvanajestinu stopa daljine jedno od drugoga. Nisam znao šta da činim. Držao sam pušku u ruci i mogao sam lako ispaliti na njega pozadi, ali se sećah Segenova naloga; a bili smo s svim blizu neprijatelja, ne znam čak da nismo već i pred samom trupom. Dakle, ne smem ispaliti. Da li da se poslužim nožem? Smem li izbaciti iz sedla neprijatelja kundakom od puške? Dok ja u sebi rešavah to pitanje, Dakoma, pogledav preko ramena, vide da sam ja za njim. Odmah se obrte i, naperiv koplje, galopom jurnu na me. Izgledaše da se konj pokoravaše njegovome glasu i pritezanju kolena i bez pomoći uzda. Jedva imadoh vremena da sprečim udar, koji mi beše upravljen u sredinu grudi. Koplje, odbiveno okrznu mi ruku i zaseče meso. Moja puška, silno udarena kopljem izmače mi se iz ruku. Rana, potres i gubitak oružja pomeli su me u rukovanju konjem, te prođe nekoliko trenutaka dok se mogoh pribrati da uzmem uzde i vratim se natrag. I moj protivnik beše učinio polukrug; to poznadoh po zviždanju strele, koja mi projuri kroz kosu više desnog uva. U trenutku kada se ponova obrtoh, druga strela beše zamahnuta, i projuri mi kroz desnu ruku. Očajanje pričini te izgubih svaku obazrivost: izvadih neku malu puščicu, napunih je i jurnuh mu galopom u susret. To beše jedini način da sačuvam život. U istom trenutku, Indijanac ostavi strelu i jurnu kopljem meni u susret. Bejah rešen da pucam samo ako budem siguran da ga pogodim, i to u prsa.
Galopom prilažasmo jedan drugome. Još malo pa da nam se konji sukobe. Na nišanu pritisnuh obarač… Oroz se svali odsečnim udarom! Gvožđe s koplja zasija mi pred očima… vrh mu beše na grudima mi. Nešto me silno lupi po sred lica. To beše konopac od zamke.
(nastaviće se)