Po čl. 81 zakona o šumama, podleže državnom nadzoru sve one privatne šume i šumska zemljišta koja se nalaze:
- po planinskim stranama i visovima, od kuda dolaze jaki vetrovi i olujine;
- po kamenim brdima, stranama i obroncima, na šuma ima da sprečava, naglo oticanje vode, spiranje i odnosenje zemlje, obrazovanje vododerina i poplava;
- na svima nestalnim i močvarnim zemljištima, naročito na letećem pesku;
Nadzor države nad ovakovim zabranima sastoji se u tome, što sopstvenik zabrana nesmije vršiti nikakove seče bez odobrenja ministra privrede, a po dobivenom odobrenju, može seču vršiti samo po upustvu šumskog organa.
Na ovo tutorstvo od strane države, često se čuje povika, pravo rekuć kuknjava sopstvenika zabrana, i to ne samo iz reda seljačkog staleža nego i inteligentnih ljudi.
Ta povika došla je i do narodnih poslanika, pa mnogi od njih drže, da je to tutorisanje države bez ikakove stvarne potrebe, i da se time stvara bespotrebno nezadovoljstvo u narodu.
Takovo mišljenje velike većine naroda, dalo nam je povoda, da se osvrnemo na ovaj član zakona o šumama i raspravimo pitanje, da li je i u kolikoj meri potreban nadzor države nad gospodarenjem pojedinih sopstvenika, sa njihovim šumama.
Još u 17. stoleću bio je u Nemačkoj donesen zakon, po kome je državna vlast imala pravo nadzora nad gospodarenjem sa šumama privatnog sopstvenika, i to u tolikoj meri, da ovaj nije smeo u svojoj šumi ni jednog drveta oseći, dok mu ga ne obeleži nadležni šumski organ.
Ove mere bile su u Nemačkoj preduzete iz bojazni, da bi šume mogle nestati, a nestajanjem ovih nastupiti nepovoljni klimatski odnosi.
Sem u Nemačkoj, bile su slične mere preduzete i u Austro-Ugarskoj.
Francuska revolucija i teorija Adama Smita, koja je propovjedao slobodnije pojimanje državne vlasti prema privatnom gospodarenju, bili su povod, da je nastupilo slobodnije raspolaganje i sa šumama privatnih sopstvenika i to naročito u Pruskoj.
Kao posledice slobodnog gospodarenja sa šumama. U Pruskoj bile su, opustošenje šuma i njihovo rasparčavanje, i tako Pruska nije mogla da služi kao ugled drugim državama, da se i one za njom povedu.
No kako je teorija slobodnog gospodarenja ostavila toliki utisak, da se je moralo kidati sa sredovječnim tutorisanjem, a s druge strane pruske šume pokazale žalostan izgled slobodnog gospodarenja, morao se je odabrati srednji pravac odnosno nadzora državne vlasti nad gospodarenjem privatnika sa šumama.
Taj srednji pravac izabrale su gotovo sve države i zadržale sve do danas pravo nadzora nad gospodarenjem sa šumama privatnog sopstvenika, samo ne nad svima, nego nad nekim izvesnim brojem, koji je u raznim državama različit.
Ovo tutorisanje moralo se je zadržati u svima državama iz dva razloga i to:
- Što to zahtevaju opšti interesi, jer šume uplivašu na mestnu toplinu, množinu kiše; množinu vlage u zraku; na izvore, na vetrove, zdravlje i plodnost odnosnih krajeva.
- Što naročito seljak pri slobodnom gospodarenju stvara od šume pustoš, krčeći je nemilice, i nastojeći da iz nje izvuče što voću momentalnu korist.
To se dva glavna razloga, koja su rukovodila zakonodavca sviju država, da pored svih lepih ideja u teoriji slobodnog raspolaganja sa svojom imovinom, zadrže sredovječno tutorisanje državne vlasti, nad gospodarenjem sa privatnim šumama.
To su razlozi, koji su pričinili unašanje čl. 81 zak. o šumama u naš šumarski zakon, što nikako ne treba smetnuti s uma prilikom izmena i dopuna ovoga vrlo važnog zakona.
Odgovarajući tako na pitanje, da li je potreban nadzor države nad gospodarenjem sa šumama privatnih, prelazimo na drugo pitanje, kakav treba da bude taj nadzor i u kojoj meri.
Mislimo, da nećemo biti na pogrešnom putu, ako se i ovde poslužimo primerima drugih država, pa prema tome iznesemo naše mišljenje, u kojoj meri bi trebalo kod nas održavati nadzor nad gospodarenjem sa privatnim šumama.
Austrijski šumski zakon propsuje naročiti način seče za privatne šume, koje se nalaze na zalom zemljištu, na strminama i velikim visinama, na obalama povećih voda i na obroncima gora.
Virtenberški šumski zakon ima naročite propise za šume koje su od upliva po klimatske odnose, pa dalje, koje zaštićuju odplavljivanje i podrivanje rečnih obala, koje čuvaju zemlju od puzanja, odvaljivanja kamenja, padanje stena, zasipanja, i koje štite okolinu od opasnih vetrova.
Iste ovakove propise sadrži u sebi Švajcarski zakon o šumama, i slične ovima imamo i u Ruskom zakonu.
Italija se osvrće naročito na šume koje uplivišu na zdravstveno stanje okoline, kojih bi seča mogla biti povod uvalama i rušenju zemlje, koje otklanjaju poplave i koje uplivišu na stvaranje izvora.
Slično Italiji propisuje Bavarska i Francuska, a Pruska obraća pažnju još i na one šume, koje služe kao odbrane protiv [leda].
Kao što se vidi, u ostalim državama je ovaj nadzor daleko rastegnutiji nego kod nas, tako da se dade primeniti gotovo na sve šume.
Pa kad se uzme u obzir važnost šuma po opšte interese, nesavesno rukovanje naših privatnih sopstvenika sa šumama, nadzor što ga ostale države vrše nad gospodarenjem sa privatnim šumama, držimo, da je potpuno neopravdana povika na propise čl. 81 našega zakona o šumama.
Šta više, uvereni smo, da zakonodavno telo nebi ni malo pogrešilo, da ograniči gospodarenje sa privatnim šumama i svima povećim šumskim kompleksima, koje sačinjava jedan ili više graničećih se privatnih zabrana, a koje inače, po današnjem zakonu, ne podležu državnom nadzoru.
Smo na taj način sačuvale bi se mnoge privatne šume od očigledne propasti, jer naši privatni sopstvenici, ne samo da satiru šume u krajevima gde se drvo unovčiti dade, idući za momentalnom koristi, nego ih satiru i tamo, gde drvo ne mogu unovčiti, u nadi, da od beskorisne seče šume stvore plodnu oranicu.
Sasekav šumu, obično se na brzo uvere, da tu zbog mršave zemlje nemože biti nikakva oranica, pa je zatim napuštaju i ostavljaju golet, od koje ima štete, ne samo vlasnik zemljišta nego čitava okolina.