Petrograd, 29. januar 1904.
Rat koji je bio toliko nepopularan učinili su Japanci svojim iznenadnim napadom popularnim. Politika koju je naša diplomacija vodila na Dalekom Istoku, i koja je tražila toliko žrtve i materijalne i moralne (setite se samo naših poslednjih žrtava u Turskoj), postaje predmet živih diskusija. Niko više ne misli da je ona tako plitkoumna, a još manje neumesna i nesavremena. Japan je, potpomognut sa različnih strana, bio bezobziran u svojim pretenzijama. Njegove ambicije prelazile su daleko sferu naših interesa i zadirale su u prava koja smo mi stekli, a njegova drskost, uvereni smo, premaša njegove sile…
Posle prvih izvešća u nas je nastupila velika uzrujanost. Svugde se govori samo o ratu i o japanskoj prevari. Možda niko u Rusiji ne oseća tako svaki i najmanji gubitak kao mi, Petrograđani. Mnoge su se lađe i gradile u Petrogradu, mi smo se divili njima i prisustvovali njihovu spuštanju u more. Još pre godinu dana ovi smo ispratili Cesareviča, kada su ga iz radionice kronštatske spuštali u Nevu, i poslali po njemu svoje pozdrave dalekoj nam braći na Krajnjem Istoku. Izgleda nam kao da je i on živi stvor, kojeg smo ma ovde odnegovali, jedan deo nas samih. I on, naša, možda, najbolja lađa, u koju smo mi naše najlepše nade polagali, sa 170 topova najnovijeg sistema, sa 600 ljudi komande, da stoji sramno osuđena u unutrašnjem zalivu, bez pravog boja, bez okršaja kada se neprijatelj razmeće… To boli.
Poznato Vam je, šta čini kod nas lična inicijativa. Vi znate da ona čini mnogo više nego ma gde drugde. Mesto da se utroši na velika mehanička preduzeća, kao druge, ona se troši na poboljšanje stanja bednih i potištenih. Ona tu ide do fanatizma. Kako je tek raspoloženje u takome društvu kad oseti da država pati — svaki je rat patnja — i da pati nepravedno, da je izazvana, uvređena.
Osećaji narodnoga ponosa i duboko ukorenjena pravičnost i prema sebi i prema drugima potresli su naše društvo do dna. Ono odavna nije bilo zaneseno ratničkom bujicom kao sada. Sve traži rata, i staro i mlado, i bogato i siromašno, sve traži brze akcije, strašne akcije, koja uništava, satire. — Sve nudi svoje usluge; i studenat i stari ratnik i sedi profesor i mlade devojke i građani prestonice i palančanin i seljak i trgovac… Sve se dalo na posao, ove hoće svojim radom da uskori događaje, svi hoće da učestvuju u njima, da ih kreću.
Ruski kolos se pokrenuo. A on je strašan. Strašan je za to što se ne boji smrti. On daje svoj život i za manje stvari, a kamo li za — otadžbinu. A to je najstrašnije oružje…
Rusko društvo živi sada intenzivnim, punim životom; retko mu se daje prilika da tako prezre svoje ja, a u isto vreme da ga tako visoko ceni. Da se to razume treba ga poznavati bolje, mnogo bolje nego što je obično. Taj je osećaj zanosan i on opija; on samo sada u njemu i njime živi.
Rusko društvo ne traži samo pobedu…