Prema prilikama u kojima se nalazimo pitanje o srpsko-hrvatskom sporazumu je od neobične važnosti po sve balkanske Slovene. Ovaj lepi članak napisao je urednik „Srbobrana“ g. Sv. Pribićević specijalno za „Politiku“. I ako je poduži, mi molimo naše čitaoce, da ga s pažnjom pročitaju. — Ur. „Pol.“.
Pitanje o sporazumu Srba i Hrvata „paradira“ još uvijek u kompleksu neriješenih slovenskih konflikata. Možda je baš to fatalno, što se po jedan i drugi narod otvara i suviše lijepa perspektiva pri samoj pomisli na definitivno riješenje srpsko-hrvatskog sukoba. Zainteresovani njemačko-mađarski politički faktori gledaju u srpsko-hrvatskom sporazumu perturbaciju svojih cirkla i pojavljuju se uvijek, kod svake sporazumne akcije, sa svojim zakulisnim intrigama. Jer ona dobra, koja bi ovaj sporazum doneo i Srbima i Hrvatima odviše bi bila neprobavljiva i za veliki apetit njemačko-mađarski u pitanjima istočne politike. I za to se srpsko-hrvatski spor podržava vještačkim sredstvima bez sumnje i danas sa svom onom okretnošću i spretnošću, koja karakterizuje bečku, i sa svom bezobzirnošću, koja obilježava mađarsku zvaničnu politiku. Ova fakta nisu do duše dovoljna, da potpuno objasne dosadašnje neuspjehe u pitanju srpsko-hrvatske sloge i sporazuma, ali se svakako visoko moraju taksirati kao prepone sređivanju međusobnih srpsko-hrvatskih odnosa. A da ova fakta mogu ovako porazno djelovati na sporazumnu akciju Srba i Hrvata, ne treba dokazivati srpskim političarima u Kraljevini, koja poslije prevrata od 29. maja prošle godine ima i suviše mnogo razloga, da se potuži na spletke bečkog „Ballplatza.“
Posljedice srpsko-hrvatskog spora od nedogledne su štete po interese Srba i Hrvata, kao i po budućnost njihove zajedničke otadžbine. Ovaj je spor vezao i srpsku i hrvatsku snagu za teritoriju kraljevine Hrvatske i Slavonije i tako je ova zemlja još uvijek neutralizovana na dogledu svake spoljne akcije. Ovo se najbolje ogleda u našim odnosima prema kraljevini Ugarskoj. Hrvatska i Slavonija osuđena je na to, da in continuo vodi politiku gravaminalnu, jer su zbog srpsko-hrvatskog spora naši unutrašnji odnosi tako nekonsolidovani, da Srbi i Hrvati nemaju ni te podobnosti, da osnovni zemaljski zakon o državno-pravnoj avtonomiji svoje otadžbine sačuvaju od mađarskih povreda. No to još nije sve.
Hrvatska i Slavonija jedina je slovenska zemlja u monarhiji, koja po pozitivnom pravu ima kakvu takvu državno pravnu avtonomiju (samostalnost prosvjete, sudstva i unutarnje uprave). Ali u komplikovanoj jednačini austro-ugarske politike ona je isto tako negligeable svađe kao kakva provincija u rangu Koruške ili Štajerske. U ovoj očajnoj krizi, koja danas potresa osnovima monarhije, ona je upravo bezglasna. Njezina prisutnost briljira samo kod delegacionih ručkova. A ovo sve ne bi moglo biti, da je srpsko-hrvatski spor, bar u osnovnim pitanjima, do danas bio izglađen.
J’accuse, j’accuse… No ne optužujem bez svakog razloga. Hrvatska i Slavonija je lijepa jabuka, o koju se otimaju bečka i peštanska politika. No pod cijenu izvjesnih koncesija Beč je od uvijek bio pripravan, da našu otadžbinu žrtvuje apetitu mađarskom. Ovo nije samovoljan zaključak, nego prosta logika istorije, koja se u ovom pravcu razvijala od cetinskog izbora do mađarskih natpisa na željezničkim stanicama. Danas je Pešta neograničeni gospodar situacije u Zagrebu. A srpske i hrvatske narodne stranke zbog svoje nesaglasnosti u srpsko-hrvatskom pitanju nolentes volentes moraju da podnose u narodnom predstavništvu većinu mađaronsku. I to nam objašnjava i one povrede državno pravne avtonomije i onu aktivnost Hrvatske i Slavonije u općoj politici monarhije kod — delegacionih ručkova.
U poslednje vrijeme mnogo se u srpskoj javnosti govorilo i diskutovalo o srpsko-hrvatskom sporazumu. Bilo je i takvih glasova, koji su ovaj sporazum prikazivali kao stvar svršenu bar u glavnim, osnovnim potezima. Naročito su ovakve vijesti donosili organi javnog mnijenja u Srpskoj Kraljevini, koji su od uvijek naučeni, da na položaj Srba i Hrvata gledaju kroz prizmu bratske sloge. Ovo je do duše mnogo časno i pohvalno, jer dokazuje savršenu čistotu njihovih intencija u ovom pitanju, ali je ujedno i podobno da sentimentalnim dušama cio položaj predstavi u suviše ružičastim slikama. A od iluzije do razočaranja samo je jedan korak.
Ovakvi zaključci nisu do duše kombinovani bez ikakva povoda i razloga. Prošle godine ustao je bio hrvatski narod en mase protiv birokratsko-žandarske unutarnje politike grofa Kuena. Srpski narod mogao je dekoncertovati ovaj pokret i paralisati njegov utisak, da je osvetoljubivost u njega bila jača od zdravog razbora, bratske ljubavi i slovenskih osećaja. Pešta je možda na to i računala poslije septembarskih događaja, ali se u računu do iznenađenja prevarila, jer su srpske simpatije pored svih milozvučnih, sirenskih glasova iz Pešte bile i ostale na strani hrvatskoj. Pa ako je grof Kuen povodom ovoga pokreta pao u Hrvatskoj, da za čas i na čas vaskrsne u Ugarskoj, zaslužni su za to i Srbi. Drugu sliku srpsko-hrvatske sloge u prošloj godini pruža nam borba dalmatinskog sabora protiv Handlove jezične osnove, koja je išla za germanizacijom zemaljskih ureda u Dalmaciji. Srpska pozicija protiv centralističkih i germanizatorskih težnja bečkih bila je I radikalnija i jasnija od opozicije hrvatske i može se gotovo kao tačno uzeti, da je svojom odlučnošću izazvala nepodijeljene simpatije sa strane hrvatskih dalmatinskih stranaka. Skladan akord srpsko-hrvatski djelovao je u Beču kao kakva razorna bomba, ali je ujedno utvrdio kod rodoljubivih Srva i Hrvata vjeru u sretnije i ljepše dane. Handl je uzmakao sa svojom osnovom, a trijemovi dalmatinske sabornice tresli su sve od pozdrava narodnoj pobjedi.
No ove dvije slike samo su moment fotografije iz naše najbliže prošlosti. Svaki zaključak o sporazumu Srba i Hrvata, odnosno srpske i hrvatske politike na osnovi ovih simpatičnih, ali ujedno i singularnih pojava, bio bi odviše brz i preuranjen. One su samo izgladile najoštrije ciljeve u konfliktu srpsko-hrvatskom, ali ih nisu povadile i počupale, tako da bi oni bili bezopasni po dalji razvitak naših odnosa.
Podvojenost Srba i Hrvata u glavnom se odnosi na pitanje unutarnjih srpskohrvatskih odnosa u samoj kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji i na pitanje balkanske politike austrougarske monarhije. Glavna težnja srpske politike u Hrvatskoj i Slavoniji sadržana je u zahtjevu, da se srpsko pitanje riješi zakonodavnim putem na osnovi ravnopravnosti srpskoga naroda s hrvatskim. Srbi ne traže kao Rusi u Galiciji, da se zemlja podijeli u dvije odvojene zakonodavne i upravne sfere, srpsku i hrvatsku. Oni usvajaju princip cjelokupnosti državnog zakonodavstva i uprave, ali zahtijevaju neopozivno i energički, da zemaljski sabor uzakoni ravnopravnost srpskoga imena s hrvatskim, ćirilice s latinicom, srpsko-pravoslavne crkve s rimokatoličkom, slobodno i neograničeno upotrebljavanje srpske zastave, i t. d. zahtevaju dakle, da se spoljni znakovi srpskog narodnog života zaštite pozitivnim zakonom u interesu slobodnog razvitka srpske narodne individualnosti. Kad ovo ne bi tražili, potpisali bi sami sebi kao narodu smrtnu osudu. A ipak u ovim zahtjevima nema nikakve opasnosti ni po zemlju, ni po zrelo shvaćene interese hrvatske. Opasnost može biti samo imaginarna i izmisliti je može samo bujna uobrazilja kakve donkihotske romantike. I trpjeti od ovakvog riješenja srpskog pitanja može samo jedino i isključivo onakav šovinizam hrvatski, koji, po uzoru mađarskom konfundira pojam države i naroda.
Pravilno i pravedno riješenje srpskog pitanja baš naprotiv u eminentnom je interesu naše otadžbine. Hrvati vrlo dobro znaju, da je Srpstvo u Hrvatskoj i Slavoniji svakidašnji plebiscit. Biće im poznato i to, da se živ narod ne može uništiti nikakvim dekretima, još manje kojekakvim spiralnim teorijama. A naučili su svakako i to, da su najljepše stranice u novijoj istoriji naše otadžbine ispisane himnama srpsko-hrvatskom sporazumu, kao zalogu ljepše budućnosti. 1848. g. istrgao je Hrvatsku i Slavoniju iz čeljusti mađarske samo srpsko-hrvatski sporazum. Današnja državno-pravna pogodba između naše otadžbine i kralj. Ugarske plod je zajedničke ustavne borbe sjedinjenih Srba i Hrvata. Jednako je došlo i do revizije ove pogodbe. I za sve, što smo postigli na državno-pravnom i ustavnom području možemo zahvaliti samo snazi ovoga sporazuma. A kako nam je danas, gdje se o srpsko-hrvatskom sporazumu može govoriti jedino u reminiscencijama, osjećamo svi, i gdje riječi ne stižu, to iskazuju bolni vapaji…
Srpsko-hrvatski spor ima i svoju širu osnovu, koja je u vezi sa spoljnom politikom monarhije. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine ojačala je kod Hrvata nada, da će se Austro-Ugarska moći, da preobrazi na federalističkoj podlozi. Za pravo, vaskrsla je kod njih ideja slovenske Austrije, koja je bila pokopana državno-pravnom pogodbom između Ugarske i Austrije 1867. g. Aneksijom Bosne i Hercegovine osnažio bi se uticaj slovenske rase u Austro-Ugarskoj i ideja slovenske Austrije bila bi bliže svojoj meti poslednjoj. A kud bi se Bosna i Hercegovina mogla anektovati, nego prirodno Hrvatskoj i Slavoniji…?!
Kao antiteza ovoj ideji izbila je misao srpska, narodna. I ovde je došlo do tragičnog sukoba. Srbi se nisu mogli zanijeti propagandom aneksije. Ne samo za to, što bi se aneksijom Bosne i Hercegovine težište srpske narodne snage prenijelo u Austro-Ugarsku. Nisu mogli ni za to, što ne vjeruju U ideju slovenske Austrije. Dok bi se mjerodavni faktori u Beču postavili na ovo gledište, odbili bi se Nijemci i Mađara kao predentiste. Tu bi nastao lom očajan i besprimjeran… i in praxi bi se dokazalo, da je ideja slovenske Austrije utopija.
Srpsko-hrvatski odnosi daleko su još dakle od onog stadija, gdje bi ih željeli da vide srpski rodoljubi iz Kraljevine. Hrvatska politika nije sve do sad konkretizovala svoje poglede na srpsko pitanje. Mi još ni danas ne znamo, kako solidni hrvatski opozicioni krugovi misle o srpskim zahtjevima. Mi od svega toga ne znamo ništa i ako bi bilo od potrebe, da znamo — sve. Ova neodređenost, upravo ova bezbojnost hrvatske stranke prava u srpskom pitanju ne može poslužiti kao osnova za bratski sporazum. A o problematičnoj vrijednosti platonskih simpatija davno smo već na čisto.
Hrvatska opozicija koleba se još uvijek između realizma mlade hrvatske generacije i starčevićanske dogmatike starijih. A ova dogmatika bukvalni je hrvatski prevod s originala mađarskog. Njezina je sadržina osnovana na državno-pravnom gledištu, koje je po svom izvoru aristokratsko, po svojim sredstvima antikvarno-političko, a po svojim ciljevima ultra-šovinističko. I kao što mađarska državno-pravna teorija utapa nemađarske narode u jedinstveni politički narod mađarski, tako i hrvatsko državno-pravno gledište briše srpski narod, da ga upije u političkom narodu hrvatskom. A ovo je zabluda, zabluda beskrajna, tim prije što ni primjer mađarski nije najsretnije izabran. Jer ko jamči, da ova politička umjetnost, okolnostima odustati od svojih zahteva i sačekati bolje prilike, kad se rasture krvavi oblaci sa azijskog horizonta.