Beograd hoće pošto-poto da bude evropska varoš. Ako ni po čem drugom, a ono bar po Kalemegdanu i Knez Mihajlovoj ulici vidi se, da mu to i ispada za rukom. Bunda, libade, tepeluk i dijamantske „grane“ vide se još samo na starijim ženama. Ali one nisu ni izašle u šetnju što im se šeta, nego što imaju udavaču na vratu, pa se zbog nje i sa njom tiskaju kroz onaj silan svet, a kad dođu kući, one huču i počinju razgovor hoće li letos svoje revmatične kosti popravljati u Ribarima ili u Vranjskoj Banji. A sve što je mlađe i što hoće da bude „feš“, nosi se po evropski i tačno pazi da ne izostane iza mode. I u tome se ide do krajnjih granica. Eto, pogledajte naše zabave. Otidite na koju od većih beogradskih balova, pa ćete i tu videti, da ste u Evropi. Kod ženskih go vrat, gola ramena — većina je „dekolte.“ I to je već duboko ukorenjen običaj, koji se valjada nikako više ne može ni suzbiti. Ove se godine pokušalo, ali nikakvog uspeha nije bilo. Na prve dvorske zabave zvate su dame u običnom odelu. Mnogima se od njih to nije dopadalo, i one su najposle uspele umoliti, da na ovaj skorašnji dvorski bal dođu u kakvoj hoće toaleti. I kako čujemo, zatvorena haljina bila je, istina, u većini, ali je ipak bilo mnogo, vrlo mnogo i dekoltovanih dama.
Nekako baš u to isto vreme, kad su naše gospođe agitovale da u dvor dolaze u punoj balskoj toaleti, uputi je papa Pije Deseti doajenu diplomatskog kora kod Vatikana pismo s molbom, „da se pri zvaničnim prijemima i večernjim zabavama, na kojima učestvuju prelati i kardinali rimske crkve, dame izvole diskretnije dekoltovati nego što je dosad bio običaj“.
I sad je pitanje: Vređa li dekoltovana balska ženska toaleta moral? Je li ona opasna po stidljivost ne samo prelata i kardinala nego i drugih ljudi bilo rimske bilo pravoslavne crkve?
Ne. Dekoltovanje na zabavi odgovara jednoj opšte usvojenoj, društvenoj konvenijenciji. Što je za čoveka frak, to je za ženu dekoltovana haljina. I kad papa želi za vatikanski diplomatski kor drugu konvenijenciju, koja žensku zvaničnu haljinu pomera za nekoliko santimetara bliže vratu, onda u tome treba gledati samo izraz osobitog respekta prema svešteničkom činu respekta koji doista ne stoji ni u kakvoj vezi sa moralom i stidom.
Kad je reč o otkrivanju ženskoga tela, sve zavisi od toga, kako će ga žena pokazivati ili kako će čovek na njega gledati. Jedan francuski princ sasuo je jedanput punu čašu vina nekoj suviše dekoltovanoj dvorskoj dami, samo se ne zna, da li je ta tako kažnjena dama bila suviše koketna ili suviše — ružna. Jedan mlad francuski plemić, po imenu Ravinjan, koji se docnije zakaluđerio, sedeo je prilikom nekog ručka do jedne naivne, čedne devojke, koja je kao i sve druge dame bila dekoltovana. Njoj u toku ručka padne u oči, da on ni zalogaja nije metnuo u usta, pa ga upita: „Zar vi, G. Ravinjane, nemate ni malo apetita?“ A mladi Ravinjan joj odgovori: „A vi, gospođice, zar vi nemate ni malo stida?“ Sirota devojka nije znala zašto je to pita. Jer doista, ničeg nevinijeg i čednijeg ne može biti nego što je radost mladih devojaka, kad prva put obuku dekoltovanu haljinu. One i ne pomišljaju, da time iznose svoje „ženske čari“ celom svetu na vidik, one prosto hoće da budu lepe i raduju se svojoj lepoti. Raduju se što ih mati počinje izvoditi u društvo; od šiparice postala je „gospođica“, kojoj će mladi ljudi „kurisati“ i koje neće više igrati samo u školi za igranje, nego na pravom pravcatom balu. Sve je to tako prirodno i nevino, kao što je prirodno i spremanje mladog čoveka za prvi bal. I on hoće da bude „lep“, i on se nada da će nečije srce za njim življe zakucati.
Gde je dakle granica, do koje ženske smeju ići u otkrivanju svoga tela? Svuda i nigde. U doba Renesanse, kad su ponosite, lepe gospe mletačkih plemića služile Ticijanu kao modeli za njegove Venerine slike, dame su nosile sasvim zatvorene svečane haljine, pa su čak i oko vrata vezivale široku mašnu. Ta ista haljina ništa nije ni ženama u drugim zemljama smetala u njihovim galantnim avanturama. A docnije, kad je ušla u modu dekoltovana svečana haljina, oblačila se u nju i najispravnija ženska isto onako kao i Pompadura i druge žene njezinog kova. Haljina dakle ništa ne znači. Na bal mogu doći stotine lepih žena i devojaka u običajenoj dekoltovanoj toaleti, a nijednom muškarcu i na um da ne padne, da se prema njima drukčije ponaša nego što bi se ponašao kad ih sretne na ulici u zimskim haljinama ili kod kuće u domaćem odelu. A koketa ume u čoveku da izazove požudu i kad je obučena u sasvim visoku, zatvorenu haljinu.
Kakva će biti ženska haljina, to zavisi od konvenijencije i od mode. Konvenijencija je običajem utvrđeni društveni zakon. U celoj Evropi nose seljanke haljine koje su do guše zatvorene, a većinom imaju i sasvim duge rukave. Kad bi koja seljanka izašla na igru u isečenoj haljini, svi bi kazali da nema ni stida ni srama. S druge strane opet seljanke svuda nose kratke suknje, koje po nekad jedva dostižu do ispod kolena, a šta bi se kazalo za varošanku, kad bi obukla takvu suknju? U opsegu te konvenijencije moda svake godine stvara nove forme za svečanu balsku haljinu. Prema tome, haljina, koji je napravljena po zakonima konvenijencije i mode, nikad nam neće izgledati bestidna pa čak ni neobična. Da li Evina lepa kći, što je u toj haljini, čeljade puno vrlina ili grdna grešnica, za to ne može da odgovara — haljina.
Neka dakle Beograđanke slobodno idu dekoltovane na bal. Sa prelatima i kardinalima rimske crkve neće se tamo sresti, a moral nas ostalih ništa se protiv toga neće buniti.
Samo šta će na to reći muževljev ili očev džep?