Predlog budžeta dakle ipak dođe pred Narodnu Skupštinu. Dugo smo na to čekali istina; tri ministra financija promenila su se za to vreme, ali smo ipak na kraju krajeva i dočekali. Pre no što pređemo na sam projekt budžeta, hoćemo da pregledamo najpre odnose u radikalnoj partiji s naročitim obzirom na budžetsko pitanje. Tek kad se to bude tačno znalo, moći će se od prilike kazati, kakva sudba očekuje ovaj projekat u Narodnoj Skupštini.
Posle velike omraze između oba radikalna krila došlo je bilo do stapanja; posle tog stapanja, povodom poslednje ministarske krize, došlo je opet do rascepa; sada, kao i pre prve pogodbe, imamo dva zasebna radikalna kluba, sa zasebnim odborima, zasebnim predsedništvom i, što je najvažnije, zasebnim programom rada.
Pa ipak taj rascep nije danas onako potpun, kao što je bio za vreme izborne kampanje. Vlada, koju danas imamo, postala je zajedničkim sporazumom obe frakcije, što znači, da će u glavnome, bar u najvažnijim pitanjima, naći potpore i kod jednih i kod drugih radikala. Koliko je poznato — a mnogo baš ne može da se sazna, ma da bi bilo u interesu samih radikala, da se to jednom za svagda raščisti i objasni — stvari od opšteg značaja raspravljaće se na zajedničkim sastancima obeju frakcija, a sve što je manje važno, sve čisto partijske, ili bolje rečeno čisto frakcijske stvari, iznosiće se odvojeno na posebne sednice.
Ta solucija na prvi pogled izgleda samo kao posledice netrpeljivosti pojedinih članova; obično se kaže, da su samo lični razlozi bili uzrok toj podvojenosti. Međutim, to neće biti tačno. I ako politička prošlost mnogih radikala i s jedne i s druge strane čini, da do potpunog jedinstva ne može lako doći, ipak je još mnogo važniji razlog tom cepanju načelno razmimoilaženje obeju grupa u vrlo važnim pitanjima opšteg partijskog i državnog značaja.
Vrlo je verovatno, da do ovog relativnog jedinstva radikali ne bi došli, da ih prilike nisu na to nagnale. Najlakše i najpravilnije rešenje bilo bi raspuštanje skupštine i novi izbori, koji bi onda valjda dali prevagu jednima ili drugima i na taj način stvorili čistu situaciju. Međutim, to nije učinjeno, iz razloga, koji se mogu braniti. Raspuštanje skupštine, priprema za nove izbore, sami izbori i novo sazivanje odnelo bi i suviše vremena, a mi vremena nemamo. Budžet treba svršiti što pre, to je jedan razlog za neraspuštanje; osim toga — a to je još važniji razlog — spoljne prilike su takve, da u svakom slučaju moramo imati skupštinu. Svakog trenutka može se ukazati neminovna potreba, da narodno predstavništvo mora biti na okupu. Eto zbog svega toga radikali više vole da se muče i petljaju s ovom i ovakvom skupštinom, no da raspuste ovu i raspišu nove izbore. Pitanje je sad, kakav prijem čeka u skupštini budžetski projekt g. Laze Pačua. Odgovor nije lak. Jedan deo samostalnih radikala oponovaće mu energično, to je bez svake sumnje; nekadašnji fuzionaši biće svi bez razlike za njega i to je nesumnjivo, te će tako sudbina i budžeta a i same vlade ležati u rukama onih samostalnih radikala, koji plivaju između dve struje, približujući se čas levo, čas desno.
Ako ne iskrsne kakva iznenadna prepreka, može se po svojoj prilici iznesti zaključak, da će budžet u glavnome ipak biti primljen s vrlo neznatnom većinom od 15—20 glasova.
Tako za sad izgleda; sutra će već možda izgledati sasvim drukčije.