Već tri dana uzastopce „Samouprava“ na uvodnom mestu govori o glasovima koji se u poslednje doba šire o austrijskim vojnim pripremama. Prebacujući srpskim listovima što te glasove iznose, „Samouprava“ uverava svakog onog koji hoće da je čuje i da joj veruje, da mi nemamo nikakva razloga da se tih austrijskih priprema plašimo. A kao dokaz tom ovom tvrđenju, ona navodi čas ovo, čas ono, kako joj šta kog dana padne na pamet. Saberete li sve te njezine dokaze, rasturene u nekoliko brojeva, dobićete od prilike ovo: da Austrija nema računa, da status quo na Balkanu menja; da ona, čak i kad bi htela, ne bi mogla to da učini, zbog rastrojenih svojih unutrašnjih prilika i zbog rusko-austrijskog sporazuma, koji joj vezuje ruke; da, ako Austrija i čini kakve pripreme, to čini jedino zbog opšteg nesigurnog stanja u Evropi i što ona „mnogo polaže na to, da balkanska pitanja u svome razvoju ne pođu pravcem, koji bi mogao biti štetan po njezine interese“; da najposle i zvanični bečki krugovi stalno govore o svojoj miroljubivosti i, kao poslednji dokaz, „Samouprava“ citira — „Presu“
Ne navodimo mi sve ove razloge „Samoupravine“ zato, što hoćemo da odgovaramo na njih; mi smo to već jednom učinili i „Samouprava“ je mukom prošla preko toga. Navodimo ih samo zato, što nas oni, okupljeni ovako svi zajedno, više podsećaju na nekadašnje „Videlo“ no na ikoji drugi srpski list. A drugu jednu stvar hoćemo danas da raspravimo sa „Samoupravom“, jednom za svagda.
Govoreći o tim glasovima, ona veli da se oni namerno izmišljavaju, s planom rasturaju, jedino u tome cilju, da se u naše javno mnjenje unese zabuna. I onda, za svakog onog ko ume da čita, izlazi, da svi beogradski listovi: „Politika“, „Mali Žurnal“, „Štampa“. „Slovenska Jug“, „Beogradske Novine“, „Trgovinski Glasnik“, „Dnevni List“, „Večernje Novosti“, „Novi Svet“ i ostali, ako ih još ima, namerno hoće da nanesu Srbiji štete, jer svi su oni beležili te glasove i komentarisali ih na isti način, svi bez razlike. Hoće Srbiji da nahude i „Srbobran“ i „Dubrovnik“ i „Zastava“ i „Branik i „Srpski Glas“ i svi ostali srpski listovi van Srbije, jer su i oni tako isto pisali.
Jedino se „Samouprava“ patriotski drži u tom pitanju; samo ona ima takta i dovoljno obazrivosti, a mi svi ostali ili smo nerazumna deca, ili — izdajnici. Ovo poslednje još nam nije rekla, ali će nam, ako ovako produžimo pisati — a produžićemo — sigurno i to jednog dana reći. Reći će nam i gore stvari, ako gorih ima. Kad je neko uveren, da je samo njegovo mišljenje pravilno, da samo on zna, šta treba raditi, a sva ostala mišljenja da su štetna, onda taj u netrpeljivosti svojoj i netaktičnosti slabo razbira za osnovne pojmove slobodnog diskutovanja i pokazivanje misli. Ko nije s njim, protiv njega je i protiv — države.
Da se razumemo. Ne tražimo mi — neka „Samouprava“ to jednom za svagda zapamti — da se diskusija o bitnim državnim interesima iznese na ulicu i da onda svaki o njima govori i rešava. Znamo i mi, da to ne može i ne sme da bude; to je stvar vlade i skupštine. Ali mi tražimo da nam se dadu garancije, da se odista nešto radi; tražimo da se ne zatvaraju oči pred opasnošću; tražimo da se ne uvija sve u onaj mandarinska ton; tražimo naročito, da se već jednom raskrsti s onim poluzvaničnim optimizmom, kojim su se odlikovale sve naše vlade, koliko god ih je do danas pod nebom bilo.
Razume li to „Samouprava“ ili ne razume? Hoće li već jednom hteti da pojmi, da se naši zahtevi niti kose s parlamentarnim običajima, niti nanose štete ovoj zemlji?
Znamo i mi da današnja vlada uživa poverenje Narodne Skupštine, ali to još nije razlog, da se niko, ali niko, u toj skupštini još ne nađe da zapita, kako stoji Srbija danas i šta misli vlada da radi. „Za svoj rad“, veli „Samouprava.“ „vlada i narodno predstavništvo odgovaraće pred istorijom.“ Šta istorija. koja istorija? Tako su govorili i Vladan Đorđević i Cincar-Marković, tako se danas ne sme više da govori. Dok vi iziđete pred tu istoriju, dotle će nam drugi iskopati raku. A ako vi hoćete mirno, skrštenih ruku da legnete u nju, nećemo mi.