Sadašnja faza reformne akcije

Komisija koja ima da razradi u pojedinostima i da primeni rusko-austrijski mircštetski program za reformnu akciju u kosovskom, bitoljskom i solunskom vilajetu držala je već petnaest sednica u Carigradu. Rezultati ovih sednica dosada su se držali u najvećoj tajnosti. Ali kad tajnost izgubi smisao, kad jedno pitanje već uđe u definitivnu fazu, kad se na njegovo rešenje već ne može više ni s koje strane da utiče, onda ono izbije, bar u najopštijem obliku, i u širu javnost.

Do sada su, izgleda, rešena tri pitanja: (1) pitanje o uniformi ruskih, francuskih, italijanskih, engleskih, nemačkih i austrougarskih oficira koji će komandovati žandarmerijom u kosovskom, bitoljskom i solunskom vilajetu: (2) pitanje o oblasnoj akciji tih oficira; i (3) pitanje o isključenju izvesnih krajeva iz oblasti reformne akcije.

Porta ne propušta ni jednu priliku da, bar po spoljašnjosti, pokaže kako se cela ova reformna akcija vrši po njenoj inicijativi i po njenim instrukcijama. Pre svega je italijanski đeneral Emilijo de Đorđis morao postati turskim divizionim đeneralom da bi mogao biti komandant buduće žandarmerije u Staroj Srbiji i Maćedoniji. Posle ovoga je trebalo rešiti i pitanje o uniformi ostalih oficira koji će da zapovedaju pojedinim žandarmerijskim odredima. Da bi spasla izgled, Porta je ovo pitanje uzela vrlo ozbiljno. Ona je isprva tražila da evropski oficiri obuku tursku uniformu, ali je evropska diplomatija, posle upornih pregovora, uspela da izbaci fes, simbol sultanove nadmoćnosti. I tako će evropski oficiri samo zadržati svaki svoju kapu. Muhamedansko će stanovništvo na taj način osetiti da evropski oficiri nisu sastavni deo turske vojske nego jedan elemenat kontrole nad izvršnim organima turske administracije.

Drugo je pitanje mnogo važnije. Njegovo je rešenje tek prekjuče izbilo na javnost. U uredbi o organizaciji žandarmerije utvrđeno je da žandarmerijom u jednom delu kosovskog vilajeta komanduju austrougarski oficiri. Pri rešavanju ovoga pitanja diplomatija na Bosforu nije vodila računa o interesima stanovništva u kosovskom vilajetu, niti o osećajima Srbije i Crne Gore čije su najlepše istoriske tradicije vezane za Staru Srbiju. Mesto da reformna akcija uliva poverenje i da utiša duhove, ona ovim aktom izaziva samo sve veće nepoverenje i otkriva zadnje namere.

Najzad izbacivanje jednog dela kosovskog vilajeta iz oblasti reformne akcije, onog dela u kome ima arbanaškoga življa baca naročitu svetlost na poslednje arbanaške nemire u okolini Đakovice i Prizrena. Dvolična arbanaška rezerva, čiji su šefovi tako revnosni poklonici zlatnoga teleta, pošteđena je od reformne akcije, a tamošnji srpski živalj i ovom prilikom nije zaštićen od arbanaške obesti.

Rad naše diplomatije u dva poslednja slučaja zasebna je tema i ja ću se vratiti na nju.

Da napomenem još da diplomatska akcija u pitanju o amnestiji političkih krivaca i partija blufa koju je turska vlada odigrala u pitanju o garantima bugarskih učitelja u Maćedoniji samo su epizode.

Balkanske se Države samo tada mogu držati lojalno ako se i Velike Sile budu lojalno držale. Ali ako one, ili samo neke od njih, pod maskom reforama, hoće da ostvaruju svoje osvajačke planove, onda neka diplomatija na Bosforu ne zaboravi da sneg jedne zime nije mogao ugasiti požar u Staroj Srbiji i Maćedoniji, i da kombinovana energična akcija Balkanskih Država može ponova rasplamteti požar čije bi posledice bile nedogledne.