Negalantna posmatranja
Šta vredi žena? Ako nju zapitaš, reći će ti, da zlata vredi. Pitaš li njene prijateljice, dobićeš odgovor da ne vredi ni prebijene pare. A prosilac je ceni po onome, šta uz nju daju. Ako ima mnogo, onda je dobra partija, ako nema ništa, onda je mladoženja budala ili magarac — baš po mišljenju samih žena. Pošto one sebe najbolje poznaju, vrlo je značajno, što nikako ne mogu da pojme, kako je čovek zdravoga mozga može uzeti bez miraza.
Ako savite fino odevenu i katkad malo ispunjenu ili namolovanu Evropejku pokraj uvek svučene Hotentotke, debelih usana i otomboljenih grudi, nasigurno će kultivisana Evropljanka biti uverena, da je (po Darvinu) dalje izmakla od prvobitne životinje nego Hotentoka. Ali koja je od njih dve svesnija svoje rođene vrednosti, Evropljanka ili Hotentotka? Da vidimo.
Za određivanje ženine vrednosti ima jedan termometar. Prema njemu vrednost Evropljanke i Amerikanke stoji sigurno ispod nule, jer tata mora duboko da zavuče ruku u kesu, ako hoće da mu neko primi njegovu Evu. A vrednost Hotentotke stoji, naprotiv, iznad nule, i to ponekad vrlo visoko, jer njezin prosilac mora da plati, ako hoće da je od njenog oca dobije. Kaferska žena vredi dve do deset krava, prema društvenom rangu njene porodice. A ko danas kod nas pita mnogo za porodicu?
Kod nas opevaju pesnici ženidbu iz ljubavi kao divno, plemenito, poetsko delo. Samo zato što je mladića zaslepela strast, pa se vezuje pre nego što je svoju Juliju metnuo na vagu — samo zato što je uzima džabe! A kako tek divna, plemenita, poetska mora da je ljubav u crnca, koji ne traži ništa da mu se plati, i čak ništa ni badava ne dobiva, nego još mora da doplati. Toj ljubavi neka pesnici pesme pevaju, ljubavi koja deset krava žrtvuje za jednu slatku garavu ženicu. Deset krava daju ti mleka, daju ti blaga. Slatka Jalalu daje ti decu, a njima mleka. Prozaični putnici kroz Afriku, naduveni Evropejci, govore, kako tamo dole prosac plaća zato za mladu što je posle tera da radi u polju. A od čega će da žive, kad je za nju dano sve svoje krave?
Jedan belgijski putnik, požudan na žene, hteo je tamo jedanput da zavede evropske običaje, pa je pokušao da zavede cenu za milovanje crnih lepotica; divljaci su ga zato pojeli. Otud se vidi, kako se viteški bori u prašumama za ženski obraz i čast. Jer Belgijanci nisu mekušci i slabotinje, dobar se stomak za njih traži.
Ali nisu za divljenje samo crnci čije gospođice imaju veću vrednost nego naše, čak i kad su tako jeftine, da se i za malo prase mogu dobiti. Pogledajmo na drugom kraju sveta Samojede. Tamo na mestu krava, bikova i svija vidimo severne jelene, bez kojih vam stari Sibirac neće dati da cmačete ljupko, lojem namazano, lice njegove kćerkice. U Novom Meksiku dovodi momak pred kuću obožavane sinjorine nekoliko vatrenih vranaca, koji će njenom ocu kao uspomena na nju ostati. I mlad Beduin šalje konje i ovce, kad slučajno spazi otkriveno lice lepotice, za kojom žudi, te joj odredi vrednost; on ne kupuje mačku u džaku, kao drugi Muhamedanci. Oni samo onda znaju šta pazare kad pred kadijom zaključuju „brak na otkaz“, a kad uzimaju ženu na ceo život, ne vide je pre nego što je uvedu u harem. Evropejac se čudi toj hrabrosti Muhamedanaca, a ne vidi, da je on kud i kamo hrabriji. Gospodar harema uzima ženu za ceo život, kad je bogata. To je prosta trgovina, sasvim kao kod nas. Uz pare mora da primi i ženu, i tada mu je jednina nada da neće biti baš veliki baksuz. On slepački vuče srećku na lutriji. Evropejac otvorenih očiju srlja u nesreću — za miraz.
Gde kultura napreduje, tu vidimo da vrednost njena opada. Kod starih Jevreja morao je momak da plaća za devojku, a kad joj je cena bila odveć velika, on je, kao ono Jakov u Bibliji, odslužio kod njenog oca onoliko koliko ona vredi. Grci su takođe kupovali ili otimali devojke, i tek Rimljani zavedoše miraz uz prvu, pravu ženu.
Ti su Rimljani najviše krivi za ovo stidno moderno sklapanje brakova. Gospodin zaručnik šalje, istina, cveće u kući svoga budućeg tasta, ali ga uzima na veresiju s namerom da ga plati mirazom, isto onako kao i verenički prsten. Imanjem svoje žene plaća grehove iz bećarskog života. A kod nekulturnog sveta održava se princip, da otac ne da kćer džabe. I zar taj princip, uz prkos svemu, nije dokaz, da su divljaci ipak bolji ljudi nego mi?
Pitajte sad, zbog čega je ta „vrednost žene“ kod nas tako pala i zašto se ona respektuje samo još kod crnaca i Eskima? Crnac plaća za ženu, što je ona za njega praktičan predmet; belcu mora da platite pa da je uzme, zato što je ona za njega često samo skupo zadovoljstvo, što je možda samo lep kućni ukras, koji čoveku posle nekog vremena postane dosadan, jer mu dotuža gledati ga. Taj preokret, znak je opadanja naših običaja, koje je neprestano uporedo koračalo sa rastenjem naše ostale kulture. Poezija ljubavi igra sve manju ulogu, nju zamenjuje provodadžija „100.000 dinara miraza“! Divna partija tolika suma sve drugo zagladi. „Lepo obrazovana vredna devojka, lepa…“ Ne govorite mi to, ne gubite vreme! Ako nešto „nosi“ uzeće je svako, ako ne nosi, niko. Takvo je naše vreme. Žalosno vreme!
Ali jednu olakšavajuću okolnost naš mudri Evropljanin ipak ima: Ako i ne uzima ženu džabe, on bar uvek pristaje da je džaba vrati.