Ovaj interesantan članak dobili smo od jednog viđenog Srbina Hercegovca, koji je godinama živeo u hercegovačkim gudurama i učestvovao u svima pobunama protiv austrijske uprave u Bosni i Hercegovini.
Austrija se sprema. Zgoda joj je sad ili ikad. Rusija, privremena joj saveznica i prirodna protektorka svih Slavena, zapačata je veštom klopkom Šarlmanjevih naslednika u rat sa žućacima. Beč računa: Rusi su sputani; Turska lanjskom komitskom gorilom upropašćena; Srbija je nespremna; Crna Gora je dobra za defanzivu a za ofanzivu nije nikad ni bila; Grčka i Rumunija su germanska predstraža, a Arnauti buntovni izmećari apostolskog veličanstva. Povrh sviju zgoda berlinski mu je mandat u šakama, a on mu dava pravo da miri nemirne. I za to pod vidom „uvođenja reforama“ Irija tako vešto i kaldrmiše forintama zmijaste putove kroz malisorsko podgorje i duž onog repa izmoždene turske hidre, grla ćesarske vidre i kopule srbijansko-crnogorskih blizanaca — Pljevaljskog i Novopazarskog Sandžaka.
I ne ističući surevnjivost Italije — zainteresovane Arbanijom i Tirolom, čija se mlađa generacija neprijateljski ponaša prema skombinovanoj car-kraljevini, a čija bi se diplomacija s austrijskom možda, i mogla nagoditi oko parčanja naše kože, — pa i ne uzimajući u obzir — valjda, — i rusko-francuski nepristanak pa taki korak bečko-peštanske lihvarke, — prikazujemo ovo:
Austrija drži okupirane Bosnu i Hercegovinu već 26 godina. Da je ona nesposobna da sreći narode, dokaz nam je njeno moralno, ekonomsko i političko upropašćenje tih srpskih pokrajina. Kako Bosanci i Hercegovci oličavaju viteštvo i izdržljivost, to je i prirodno, da oni i mrze junački namet nasilnika i gledaju da mu u datoj prilici vrate nemilo za nedrago. 1882. godina i borba pravoslavnih i muhamedanskih prvaka za bogomoljsko-školsku avtonomiju to posvedočava. I to je baš ono od čega Austrija streca. Dodajmo tu antagonizam opšteslavenskoga, elementa sa pangermanskim i madžarskim u Austro-Ugarskoj, imamo povoda, misliti, da ona ni u slučaju japanskog uspeha, koji „ostrvski džin“ — Engleska i Trojni Savez tako žudno iščekuje, ne sme jurnuti kroz Limski tesnac.
Govori se, da Austrija nije luda — da ne upotrebi ovu zgodu za okupaciju Stare Srbije, Maćedonije i Arbanije, — čak i to, da bi je sam sultan u strahu od Rusa — eventualnih pobednika Istoka — mogao povući; da mu s ilirskih pozicija čuva Bosfor od Belog Cara. Ne! Od svih tih pretpostavaka jedino je moguća — aneksija Bosne i Hercegovine, a to je baš ono što je za srpsku stvar najgore. Jer Istočno se Pitanje sad rešava daleko na sunčevu pragu; i u najboljem slučaju teško da će Rusija što dobiti — najviše da aneksira Mandžuriju, a to će i Engleska učiniti s Misirom, Nemačka će gledati da otvori pijace po Mesopotaniji, Italija po primorskoj Arbaniji, a Austrija da aneksira Herceg-Bosnu ni bar prokrči drum za Solun.
A to je to, od čega Srbija i Crna Gora ne mogu živeti ni umreti.
U oba ova slučaja — bilo da se Austrija zadovolji aneksijom Herceg-Bosne, bilo da krene preko Mitrovice — ustanak je narodni u Bosni i Hercegovini neminovan.
Pošto nije bilo sreće, da Srbija i Crna Gora — uza sultanov blagoslov ili bez ovoga — osvanu triumfatorski jedno jutro na Limu, i tim spreče sve umišljaje tevtonskog Tonara, i prihvate se pozicija za uspešno ostvarenje zavetnih nam ideala, — to je u pretpostavljenim slučajevima a protiv istih najradikalnije sredstvo — bosansko-hercegovački ustanak.
Srbi u Bosni i Hercegovini sve tri vere — i pravoslavni, kao svesni nosioci zavetne srpske misli, muhamedanci — kao fanatički osvetnici za ugroženi im ponos, katolici — kao do kože i kostiju eksploatisani robovi, — mogu biti i biće u odsudnom času zgrupirani pod jednim barjakom.
Držimo, da nije nužno nagoveštavati da je u takvoj prilici dužnost i u interesu srpskog Pijemonta — Srbije i srpske Šparte — Crne Gore i moralno i materijalno potpomoći svoju braću i biti im čeličnim osloncem. Naglašavamo, da je lepša slavna — „Kosovska“ — pogibija no gnjilo propustiti jednu pokvarenu nazovi-kulturtregerku (koja sad tako nervozno mobilizira vojsku, i okolišno pobeđuje madžarsku opstrukciju te dobija indemnitet), da nas blokira odsvud, braću nam popršti, a nama krv na pamuku posisa.
Kad jednoj pegavoj jezutskoj Austriji nepravedni cilj opravdava podla sredstva, što da probuđenu Srbadiju pravedni cilj ne zagreje da se lati poštenih srestava? Kad može jedna Austrija stvarati neprilike u srcu slobodne Kraljevine Srbije i od nje zahtevati put kroz Moravsku dolinu za Maćedoniju, što da ne može Srbija i Crna Gora, i što da nema prava — da svojim pregalaštvom i samopožrtvovanjem kruniše nade milijuna svojih saplemenika, koji na Avalu i Lovćen gledaju kao na istok sunca svoje slobode?!…
Na patriotizmu i razboritosti kraljevske i kneževske vlade leži odgovornost za budućnost Južnih Slavena; a na oduševljenju i poštenju srpskog naroda — gotovost za ostvarenje srpskih ideala.
Kako ko, Bosanci i Hercegovci će se umeti odužiti svojoj zavetnoj misli; a žig prokletstva neka počiva na čelu onoga nebrigeša, koji je pozvan da ih ne pusti da propanu!
Ta i sami Osmanlija veli: „Na sablji smo carstvo dobili, bez sablje ga ne puštamo!“
Srbi! pet stotina godina osvete gledaju nas danas sa svetih grobova kneza Lazara, „Hebskog Sužnja,“ Baja Pivljanina, Svetog Petra, Vožda Kara-Đorđa, vojvodâ Šupljikca i Vukalovića, i drugih besmrtnih velikana naših, koji padoše u borbi „za krst časni i slobodu zlatnu“ „s mora do Dunava“. Pa se postarajmo: da imamo „su čim izać’ pred Miloša i ostale srpske vitezove!
Bolje grobom no sramotnim robom!…