U „Samoupravi“ je juče štampan jedan poluzvaničan kominike, u kojem se sve kombinacije o postavljanju novog prvog ađutanta oglašuju kao netačne, a svi glasovi da u tom pitanju postoje neke teškoće suzbijaju kao neistiniti. Sve što je o tome u srpskim listovima pisano, po rečima „Samoupravinim“, potiče jedino iz želje, da se unese zabuna u javno mnenje; nadležni faktori rešiće to pitanje onako kako to najbolje odgovara interesima i dostojanstvu zemlje.
Lepo. Hajde da verujemo „Samoupravi“ ili bolje reći vladi, koja kroz nju govori. Ali onda ceo drugi deo tog poluzvaničnog saopštenja trebao je da otpadne, onaj drugi deo, kojim se, ostavljajući srpske listove na stranu, „Samouprava“ obraća na druge faktore, o kojima bar ona nije trebala u toj prilici da govori. Evo šta tu stoji:
„Oni koji su zaboravljali i zaboravljaju na svoje dužnosti i vojne i građanske dobiće svoju zasluženu kaznu. Vlada, rukovođena višim i istinskim interesima prestola otadžbine, znaće i umeće dati zemlji ono, što joj treba i od nje otkloniti i energično suzbiti ono što joj smeta i što joj šteti.
„Samouprava“ i nehotice ovim rečima potpuno priznaje, da teškoće, koje je u rečenici pre toga demantovala, odista postoje. Čim ima ljudi koji povodom ovog pitanja zaboravljaju svoje „i vojne i građanske dužnosti“, onda je jasno kao dan, da ne ide sve onako, kako bi trebalo da ide. Čim tim ljudima mora da se preti kaznama, onda je očevidno, da oni rade u natoč onim interesima prestola i otadžbine, koje vlada mora da čuva. I kad je sve tako, onda svi mi, koji smo daleko i od vlade i od tih drugih faktora, imamo prava da pitamo zašto se s rešenjem tog pitanja toliko okleva.
Naravno, da nećemo dobiti odgovora. To mi dobro znamo, jer smo na takva vrdanja i uvijanja davno navikli. Pitanje o promeni prvog ađutanta Kraljevog već dva meseca postoji. I u srpskim i u stranim listovima bilo je o tome stotine kombinacija; bilo ih je i verovatnih i neverovatnih, kao što to uvek biva, kad je javno mnenje ostavljeno samo sebi, kad mu se sa nadležnog mesta ne daje nikakva direktiva, kad je primorano da beleži ono što se o tome na ulici govori, te večito luta po mraku.
Što je tako došlo, krivica je na prvom mestu do same vlade. Što već mora da se uradi, brzo treba da se uradi, to je stara istina. Vlada nije tako radila, nego je u neodlučnosti svojoj učinila, da se jedno pitanje, koje se pre dva meseca bez velikih teškoća moglo da reši, sada samo još više zaplelo. Pravljenjem raznih kombinacija, čak i na poluzvaničnim mestima, isticanjem čas ovog čas onog kandidata postiglo se samo to, da će, kad se potanje ipak jednom bude rešilo, biti vazdan nezadovoljnih ljudi, uvređenih u svojoj osetljivosti, koji nikada možda ne bi ni pomislili, da pretenduju na to mesto, da je pitanje u prvi mah rešeno i da nisu i oni kao kandidati isticani.
I onda još nešto. Vlada je takođe pogrešila, što je dopustila, da se to pitanje, koje je u samoj stvari vrlo prosto, sve do juče zavija u neku tajanstvenu koprenu. Ona je mogla, kad već nije bila kadra da ga odmah reši, u svome listu ili u Skupštini da bar onoliko iznese na javnost, koliko se bez štete po zemlju mogao da učini.
Iz istih tih razloga svako dalje odlaganje biće štetno, kao što je štetno i svako onako saopštenje, kakvo nam je „Samouprava“ juče donela. Ko hoće da udari, taj ne treba da preti, rekao je Bizmark, koji se u udaranju dobro razumevao. Svaka pretnja znak je samo slabosti.
Pitanje o novom ađutantu u interesu zemlje mora što pre da se reši. Zašto se onda okleva? Zar u ovoj zemlji, zar u našoj vojsci nema ni jednog oficira, koji bi bio i pošten čovek i savestan vojnik i koji bi to mesto mogao da zauzme bez ikakve opozicije ma s koje strane?