Moglo bi se nadugačko i naširoko pisati o tome, šta je sve ova skupština uradila, šta nije, i šta je trebala da uradi. Mišljenja o svemu tome u javnom mnjenju vrlo su podeljena; kao i u svemu drugom, tako i u ovom pitanju toj podeljenosti treba naročito tražiti razloga u našim nesređenim pojmovima o parlamentarizmu uopšte. Mi i suviše malo iskustva na tome polju imamo; sve je to još vrlo novo za nas i zato i nismo načisto s time, čemu možemo da se nadamo, a čemu ne.
Sumnje nema: zadatak koji je očekivao ovu skupštinu bio je i suviše težak. Na svima granama državnog života, od najsitnijih do najkrupnijih, trebalo je mnogo štošta da se uradi, ponegde da se pripravlja ni doteruje, ponegde da se sasvim iz osnova zida. Ali mi imamo običaj, da sve teškoće smatramo za mnogo manje no što su i da u trenucima prolazne energije i suviše verujemo u svoju snagu. Otuda smo brzi i u nadi i u razočarenju; nadali smo se mnogo čemu od ove skupštine, pa sad, videći da nije ispunila sva naša očekivanja mi joj odričemo priznanje i za ono malo što ja odista uradila.
Da nije mnogo uradila, to je istina. Krivica za to u prvom redu leži do nenormalnih odnošaja u radikalnom klubu. Zavađeni pa izmireni, izmireni pa zavađeni, radikalni poslanici nikako nisu bili u stanju da nađu apsolutno sigurnu osnovu, na kojoj bi i oni s levoga i oni s desnoga krila zajednički mogli da rade. Sva ta njihova cenkanja i pogađanja oduzimala su im vrlo mnogo vremena i — što je još mnogo važnije — unosila u skupštinske poslove onu mlitavost, koja je uvek posledica rasturene volje i energije.
Osim toga, čudnovatom slučajnošću ušlo je u ovu skupštinu vrlo mnogo novih ljudi, novajlija, bez ikakvog parlamentarnog znanja i iskustva. Takvi ljudi su vrlo nezgodni, kad nisu slučajno sasvim izvanrednog dara i inteligencije. Obično, rukovođeni samo svojom sujetom, oni gledaju da što više i što češće govore, da se pročuju ma na koji način. Niko tako ne štedi svoju popularnost kao takvi poslanici, ako se uopšte to može nazvati popularnošću. Nepoznavanjem parlamentarnih običaja i starijih zakonodavnih radova i podnošenjem najfantastičnijih predloga oni česte puta direktno zaustavljaju tok skupštinskog rada.
Pa onda još nešto. Valjanost naših narodnih poslanika cenila se pre naročito po energiji, kojom su se protivili raznim nasilničkim vladama. Ko je u tome bio žešći, taj je u toliko bolji glas uživao i u narodu i u skupštini. Sad je tog merila nestalo; nema više onih burnih sednica, na kojima je jedan vatren ispad protiv kakvog omrznutog ministarstva bio zapisivan kao titula za blagodarnost docnijih pokolenja. Oni koji su nam u to doba najviše imponovali tim svojim temperamentom, iščezli su sad najedared iz skupštine, ili su se tako promenili, da ih niko ne može da pozna. Dobri kao opozicionari, oni su izgubili veći deo svoje vrednosti čim je njihova stranka došla na državnu upravu. I za vladanje traži se praksa; nju tek treba da steku.
Mnogi je od njih sigurno nikada i neće steći. Pozitivne osobine, koje su za vladanje potrebne, uopšte su retke, retke naročito kod nas. Od poslanika, koji su pohitali da praznike provedu kod svojih kuća, biće ih svakako, i takvih, koji će zažaliti što su uopšte i dolazili u Beograd, što su pristali da budu poslanici i da sad kod kuće dobivaju zaslužene i nezaslužene prekore.