Poglavlje 1
Po teoriji Ben Akibe sve je to već jedanput bilo. A po teoriji jednog bivšeg srpskog ministra, ovo, o čemu se ovde priča, već nekoliko puta je bilo.
U ono vreme mnogi policijski činovnici smatrali su svoju platu kao džeparac, i raznovrsnim nakladama tražili su i nalazili su pravu nagradu za svoj trud.
Jedan od mnogih bio je i Đoša Simović. Pored toga što se starao da nikad ne bude bez sitna troška, polagao je i na to da se lepo nosi. A što se tiče jela — svakom je policijskom činovniku u krvi i navici da dobro pojedu i popiju.
Poglavlje 2
Trebalo je nekome nešto učiniti što zakoni nisu dopuštali. A to je mogao samo ministar da odobri. Zašto, najposle, i postoji ministar na svetu! Kad neko nema po zakonu prava, onda je ministar tu da to pravo da. Bar tako je mislio neki Jerotije Karaulić iz Požarevca, ili nekog mesta blizu Požarevca. A tako izvesno mile i mnogi drugi čestiti Srbi, koji nisu iz Požarevca.
Đoša Simović zašta je opet pisar u načelstvu, nego da jednu taku stvar uzme u svoje ruke. Ako policijska vlast nije u stanju da Jerotiju pomogne, nikakva druga sila neće mu pomoći. tu teoriju zastupao je i Đoša Simović.
— Niko to tebi, brajko, neće svršiti kao ja…
— Dela boga ti! — moli ga Jerotije i preklinje.
— Razumeš: niko! — tvrdi Đoša — niko! Ali, znaš kako je, brate…
— Ama znam… Nećeš se ti gos‘n Đošo na mene ljutiti.
A Đoša utvrđuje:
— Ako ti, brate, ko može uraditi, ja ti mogu uraditi. Sa Čumićem sam znaš kako? — kao sa rođenim bratom. I bolje! S njim sam kô sad ovo s tobom. Ni bog, a kamoli advokat ili načelnik, neće ti to bolje svršiti.
Poglavlje 3
U Beogradu su već četiri dana. Bili su — gde nisu bili. Još samo ostalo da odu do ministra. Ministar je bio Čumić.
Namestio se Đoša ne može bolje biti i pođe u ministarstvo.
— Daj — veli Jerotiju — tvoju molbu ‘amo… ja ću njemu lično, razumeš, lično da predam, i da svršiš… a ti ćeš dole sačekati.
Izađe Đoša pred ministra. Čumić se podiže sa stolice i dočeka ga vrlo ljubazno.
— Koje dobro? — pita ga.
— Ja sam, gospodine ministre, došao da vas molim… i predade mu jedan akt.
— Šta? Šta je ovo?
— … da vas molim… to je molba za unapređenje… Neki moji drugovi su već avanzovali, dobili za sekretare, neki su sreski kapetani, a neki…
— Jeste li za to dolazili? Džabe ste dolazili… Vidite: odelo na vama staje najmanje deset dukata i više; sablja vam je srebrna; a ovde rade toliki sirotani godinama, jedva se hlebom ‘rane i ne traže povišice nego čekaju red.
I vrati mu akt.
— Gde ste svršili školu?
— Ja sam iz vojske… bio sam pisar u puku.
Ministar ga opet prekide.
— Predajte molbu sekretaru… a sad možete ići i čekati kad dođe red na vas… Zbogom!
Jerotije šeta ispred ministarstva i koracima ga odmerava. Kad ugleda svoga protektora on mu pritrča.
— Šta je?
— Slavno!
— Je li?
— Da častiš…
— Svršeno? — pita Jerotije.
— Još nije, al‘ tu je, za koji dan, biće… Ne ide to tako lako… obećao sam i tamo gore, pa pokaza rukom naviše, koju banku.
— Ako si! A veliš: za koj‘ dan?
— More, ne znaš kako me je dočekao. Kâ brata. I kavom me ponudio… Sve sam mu ispričao, čak i za onu goroseču… Ali, znaš šta je: dvesta dinara je malo…
Jerotije čisto podskakuje od radosti:
— Dobro, brate, daću još koju banku… daću drage volje…
I nestade ih u jednoj kafani.