Juče su službene novine obnarodovale zakon o poštansko-telegrafskoj konvenciji između Srbije i Bugarske. Poznato, je da je ta konvencija u samoj stvari zaključena još pre dve godine i da se po njoj radilo za celo to vreme; što je tako dockan izneta pred Skupštinu krivica je do naše poznate administracije.
Ali, ma da je objavljivanje te konvencije sada samo jedna gola formalnost, ipak je važna pojava, koja ne sme da prođe neopažena. Otkako se među slovenskim narodima Balkanskog Poluostrva u poslednjim godinama počela javljati misao, da spas sviju njih leži jedino u zajedničkom otporu stranoj navali, ovo je prvi faktički korak k toj zajednici. Godinama pre toga odnosi između jugoslovenskih država, naročito između Srbije i Bugarske, bili su ne može biti gori. Nešto naše obostrano slepilo, nešto stalan uticaj sa strane, koji nas je večito tutkao jedne na druge, učinili su, da se, pokraj sviju lepih želja, ipak ništa na tome polju ne uradi. Što god se pokušavalo da se učini na zbliženju oba naroda, koji u ovom trenutku istu muku muče i kojima u budućnosti iste opasnosti prete, propadalo je pre no što se i rodilo.
Ali za neuspeh tih pokušaja nisu krivi samo ti strani uticaji, nego smo krivi i mi sami, Srbi i Bugari. Kao i svi mladi, sangvinični narodi mi osmo, i jedni i drugi, trenutno oduševljeni idejom, koja nam se dopadala, odmah sanjali o savezu, ujedinjenju, stapanju, kao da se sve to može za dvadeset i četiri sata da izvrši, pa kad smo onda, odmah na prvom koraku, uvideli koliko je stvarnost daleko od tih naših lepih snova, padali smo isto tako brzo i u drugu krajnost, proklamujući sve to kao nemogućno i neostvarljivo. Posle svakog tog neuspelog pokušaja, mi smo odmah padali u očajanje; šteta koja je otuda rasla po opštu stvar, bila je neizmerna. Ko zatvorenih očiju jura za utopijom, spotaći će se o prvi kamen na koji naiđe i pašće; ko suviše hoće, ništa ne može, to je poznata stvar.
Ako hoćemo da jednog dana dođemo do te zajednice, za koju svaki razuman čovek mora da prizna da nam je jedini spas, moramo sasvim drukčije da radimo. Ne na političkom, već na kulturnom i ekonomskom polju mora najpre mnogo što-šta da se uradi, dok ideja o zajedničkom radu srpskog i bugarskog naroda potpuno sazri i postane ostvarljiva. S pogrešnog smo kraja bili počeli la upredamo konce, treba sada da se opametimo. Mi čak ne moramo da razbijamo glavu i da pronalazimo taj najbolji način: drugi narodi, koji su pokraj istih takvih nezgoda već davno izveli svoje jedinstvo, pružaju nam gotovu formulu. Nje se samo treba držati, pa nam je uspeh osiguran.
Neka se sa sitnim stvarima počne, a ne sa najkrupnijim; neka se ide korak po korak, a ne u skokovima; neka se ne teži za stvarima, koje su tek u daljoj budućnosti mogućne, već neka se ostvari ono i onoliko, koliko je za sad mogućno. A kad budemo, idući lagano tim putem, jednoga dana došli do carinskog saveza između Srbije i Bugarske, začudićemo se i sami šta smo sve tako neosetno uradili.
Na žalost, mnogo je lakše davati ovakve savete, no izvršivati ih, naročito kod nas. Trzavice, u kojima smo do skora živeli, večite promene odozgo do dole s jedne strane, a s druge i sam naš nacionalni temperamenat nisu nam nikada dali, da ma na kojoj stvari radimo istrajno i konsekventno, imajući večito pred očima udaljeni, krajni cilj, kojem težimo. Ta durašnost, najveća osobina anglo-saksonskih naroda, kojoj oni imaju da zablagodare za sve svoje uspehe, potpuno nam nedostaje. Ali ona može i da se odgaji, s tim treba da smo načisto. Političke prilike u Srbiji, postepeno staložavanje sviju onih vrtoglavica, u kojima smo se tako reći do juče kao mahniti premetali, daju nam danas mogućnosti, da ispravimo postupno sve ono, od čega smo pređe patili.
Zato je i dobro što se u poslednje doba sve više govori o srpskobugarskoj zajednici; dobro je, što su i obe omladine na tome počele da rade; dobro je što novine o tome sve više pišu; dobro što je zaključena ova konvencija. To su tek samo prvi koraci ali ako hoće da se stigne, mora jednom i da se pođe.
Mi smo pošli.