Prizren, 4. aprila 1904 god.
Rasturaju se rulje Arnauta, koji su pretili napasti Prizren i koji su ga dugo vremena držali gotovo u pravoj opsadi, ali mesto opsade bojkot!
Kad ovdašnji Turci nisu mogli uspeti da u Prizren uvedu podivljale arnautske čete iz Ljume, koje bi na kraju krajeva samo opljačkale mirne srpske trgovce u varoši i povukle se s plenom onamo od kuda su i došle, kad je ovde na okupu devet tabora vojske, Turci na svojim tajnim sednicama u Tabahanskoj Teći donose rešenje da bojkotiraju Hrišćane. — Videći da im se grubom napadu može i mora vojska odupreti, uviđajući da dosadanji način borbe kod nepristrasnog civilizovanog sveta izaziva samo gnušanje, kao po nekom satanskom savetu sa strane, Muslomani dolaze na misao da način borbe protiv Srba zamene jednim modernijim oblikom, to što je za poreklo inspiracije vrlo karakteristično, oblikom koji se borbi protiv Slovena, najčešće viđa u Austro-Ugarskoj.
Ubijstva su prestala, pljačkanje ašićare gotovo je onemogućeno. Ali pošto se, po mišljenju ovih okorelih fanatika, podstaknutih sa strane, Srbi ne smeju ni časa ostati na miru, daj da ih bojkotiramo, da ni kod jednoga „Đaura“ ne pazarimo ništa, nek imovinski propadnu, pa je kraj svemu jadu, koje nam zadadoše, time ćemo im se najbolje osvetiti! Mi smo u većini, misle Turci, i mi možemo da živimo i bez njih, sasvim zasebno. I besa je izrečena: ko je Turčin neće prekoračati praga hrišćanskog dućana. (Zakletva ne važi za ono Muslomane kojima slučajno ispadne za rukom da uđu u dućan u gluvo doba noći ili u koje drugo vreme zavaravši sanjivu tursku patrolu.)
I ovo je četvrti dan kako smo mi Srbi u bojkotu. Većina građana Muslomana pristala je na ovaj ludi korak, tek jedan nešto svesniji deo Turaka ne obazire se na gornje rešenje fanatika i kupuje kod Srba. Oficiri turski se ne obaziru bojkot, a turska vlast stara se da ga ili ukloni ili bar ublaži po mogućstvu.
Međutim ima jedan žalostan fakt, a to je samo rasulo u administraciji turskoj, koji je pomogao građanima da ostvare bojkot. Mutesarif se bori protiv bojkotaša ozbiljno i uporno, dok, međutim, područni mu činovnici moralni su saučasnici i savetnici njihovi, zbog toga bojkot jača. Tako je zabeležen jedan od tih zvaničnih saučasnika koji je čak učastvovao pri savetovanju o tome, to je Alim efendija, predsednik prosvetne komisije. Zna se da su čak i neke zaptije (žandarmi) rasturali po okolini pisma u kojima se preporučuje Muslomanima da prekinu trgovati sa Hrišćanima, onima koji se ne odazovu ovom proglasu preti se strašnim osvetama.
Bojkot je, kao što napomenuh, najnovija faza borbe Muslomana protiv Ćaura u Prizrenu. Kako ćemo se naći u ovoj poslednjoj i opasnoj neprilici ne mogu još da predvidim, jer ko zna kad će se i kako završiti bojkotiranje naše trgovine. Borba je strašna, slobodno mogu reći na život i na smrt, jer neprijatelji hoće da nam istrgnu i ovu koru hleba kojom život prehranjujemo i živimo danas za sutra. Isplivamo li iz ove krize još nam se životu nadajte, ali podlegnemo li, propadnemo li i ekonomski kao što smo strahovito brojno desetkovani, mi propadamo za uvek i potpuno, a naša propast ovde u Prizrenu prouzrokovaće strašne posledice. Kraljevina Srbija ne treba ni časa da zaboravi da je njen interes da mi ne propadnemo, i za to ona mora učiniti sve što će nam pribaviti pobedu nad ovim besprimernim divljaštvom fanatičnih Muslomana. Najkritičniji momenat u našoj borbi već je nastao i od nas, no ne samo već i od nas tamo, zavisi kako će se borba okončati i kako ćemo izaći iz ovog teškog položaja.
Moje neprestano jadikovanje čitaocima „Politike“ možda je postalo otužno, dosadno, i meni nije to najprijatnije, i sam bih rad pisati o nečemu radosnijem, boljem, veselijem, ali sem iskušenja, strašnih, gorkih, u životu ovoga jadnog i mnogonapaćenog naroda i nema ničega drugoga!