Svi oni koji su se juče na podne slučajno zatekli u Ministarstvu Vojnom, prisustvovali su jednom neobičnom skandalu. U to doba, iz kancelarije načelnika blagajničkog odeljenja izleteše najedared tukući se i psujući, načelnik tog odelenja, G. P. Babić i g. M. Arsenijević, narodni poslanik. Jednome razbijen nos te mu krv curi na mlazeve a drugi sav iskidan i pocepan. Uz pesnice lete i reči: „To je ucenjivanje! Ne dam“; — „Ti si lopov.“ — „Ovo je razbojnička pećina!“
Iz drugih kancelarija istrčali činovnici i oficiri pa gledaju čudo neviđeno, a pesnice i dalje lete, lete sve strašnije reči; momci iz Ministarstva takođe se umešaju, pomalo ih razvađaju, a po malo pomažu načelniku, dok se najzad ne svrši kavga.
Povod ovom skandalu i sam je po sebi još veći skandal. G. Arsenijević ovako priča: „Za vatu koju liferujem Ministarstvu Vojnom imam da primim 34.728 dinara. Vata je primljena, komisija je overila račun, Ministar izdao naredbu da se isplati, sve je ispravno i u redu. Znajući da u blagajni ima novaca, odem u Ministarstvo da naplatim račun. Potrebno je samo, da načelnik blagajničkog odeljenja izda naredbu da mi se ta suma i isplati. Javim se toga radi načelniku, koja mi poruči, da sad ima nekog kod njega i da će me primiti kad bude sam. Čekam, čekam tako celo jutro, dok najzad, baš pred samo podne, najzad i to ne dočekah. Uđem unutra i zamolim da naredi isplatu računa; on mi odgovori da novaca u kasi ima i da će narediti da mi se račun isplati, zapitavši me u isto doba: „A koliko će doći meni?“ Mislio sam se najpre, da se šali, ali kad mi on reče, da inače neću dobiti pare, ja viknuh da je to drsko ucenjivanje; on mi zgužva i baci račun na zemlju; ja tada rekoh nešto krupnije, a g. Babić tada polete na mene i udari me pesnicom po licu. Ostalo znate.“
Eto tako g. Arsenijević predstavlja stvar. Mi nismo u stanju da kažemo da li je odista baš sve tako bilo; glavno je da on, narodni poslanik, tako priča, priča javno, svakome koji ga zapita. On je šta više, isto tako predstavljajući ceo događaj, podnio tužbu sudu, a u isto vreme žalio se zvanično Ministru Vojnom i pokraj toga kao narodni poslanik predao još i jednu ličnu predstavku Ministru, tražeći da se o celoj stvari povede najstrožija istraga.
Daleko je od nas da branimo jednu ili drugu stranu, ili da izvodimo prerane zaključke. Istraga koju će g. Putnik bez sumnje narediti, pokazaće šta je istina, a šta ne. Nečega je u svakom slučaju moralo biti, jer kad već povodom isplaćivanja jednog računa, dođe do batina, između jednog narodnog poslanika i jednog višeg činovnika u Ministarstvu, onda odista nije sve u redu. Ili taj narodni poslanik laže, ili je taj viši činovnik ucenjivač; trećega nema.
Ugled samog Ministarstva Vojnog zahteva, da ta istraga bude što potpunija i da so što pre svrši. Javno mnjenje nema baš najlaskavije mišljenje o blagajnicima uopšte; treba mu dakle izneti istinu i to što pre. Ako se pokaže, da je g. Babić odista kriv, onda neka se najstrožije kazni; ako je pak kriv g. Arsenijević, ako je njegovo prestavljanje celog događaja neverno, onda treba, osim batina koje je pokraj sveg svog poslaničkog imuniteta već dobio, da dobije još i drugu kakvu, oštriju kaznu.