Već nekoliko dana rasprostiru se po varoši glasovi o nekakvoj ministarskoj krizi, tako da se čak i „Samouprava“ našla pobuđena, da te glasove energično demantuje. Dobro je učinila, što je tako uradila, ako kriza odista ne postoji, jer oblik u koji su se zaodevale sve te priče o bliskom odstupanju sadašnjega kabineta, morao je da zabrine svakog onog, ko iskreno teži za pravilnim razvitkom našeg parlamentarizma. Možda je tim glasovima prvi izvor ona depeša u „N. Sl. Presi“ koju spominje „Samouprava“, a možda i nije; stvar je u svakom slučaju interesantna i vredi da se na njoj zaustavimo.
Sudeći po opštoj situaciji, nama izgleda, da u ovom trenutku niti ima, niti može biti kakve krize, pretpostavljajući naravno, da sve teče pravilnim parlamentarnim tokom, a nikakva razloga nemamo, da pretpostavljamo obrnuti slučaj. Stvar je vrlo prosta: na vladi je danas ministarstvo, koje je poniklo iz skupštinske većine; skupština nije sada na okupu te je prirodno, da bi ova nova vlada trebala i da dočeka novi skupštinski saziv. Dok se god skupština ponovo ne sastane i eventualno ne iskaže nezadovoljstvo sadašnjem kabinetu, sve dotle taj kabinet predstavlja tu skupštinu. Sastavljeno obostranim poverenjem Krune i narodnog predstavništva, ministarstvo g. Save Grujića ima sve spoljne uslove za život.
Kad bi se dakle pri svom tom kriza pojavila, uzrok bi joj morao biti u unutrašnjim, međusobnim odnosima članova vlade. Ali ni to nije vrlo verovatno. Mi smo istina duboko uvereni, da sporazum između oba radikalna krila neće dugo trajati, pošto su principske razlike između njih i suviše velike, ali verujemo u isti mah i to, da još nije došlo vreme tom ponovnom, definitivnom odvajanju. S druge strane ne da se lako uvideti, otkuda bi sada najedared iskrsle kakve diferencije u kabinetu. Zakonski projekti, koji se spremaju za idući skupštinski saziv, ne mogu biti ni u kojem slučaju uzrok tome; ako njih radi dođe do diferencija, doći će tek onda, kad ti projekti budu bili pred skupštinom ili pred klubom; sada ne. Pretpostavimo, ako hoćete, baš i kakav lični sukob koga ministra s kojim od svojih kolega, pa nam ipak ni to neće moći da posluži kao objašnjenje svima onim glasovima, koji neprestano kruže, jer bi u tom slučaju samo jedan od ministara morao da odstupi; to još nikako ne znači opštu ministarsku krizu.
Sve to dakle ukupno govorilo bi protiv svake ministarske krize; ako je pri svem tom ima, znači, da nam se u razlaganju omakao kakav faktor, o kojem nismo vodili računa. Taj faktor mogao bi da bude samo ono, na što je „Samouprava“ pre dva dana, govoreći o sličnoj temi, napravila jednu aluziju, koju nije teško razumeti. Ona tu spominje politiku kapidžika, sigurno samo stoga, što je i suviše sigurna da toga više ne može biti. I mi smo toga mišljenja. I ako u Srbiji ima vazdan ljudi, koji bi rado, ma i na taj način, postali ministrima, ipak smo tvrdo uvereni, da u ovoj zemlji danas mogu da vladaju samo oni, koji iz Skupštine idu u Dvor, a ne oni, koji se, kao što je nekada bilo, po mraku šunjaju oko dvorskih kapija.