Jutrošnje strane novine donele su nam sve moguće komentare o sastanku Kralja Petra s knezom Ferdinandom. Iz njih se najbolje vidi, da je i strana štampa savršeno bila iznenađena, kao god i naša, i da nije umela da opredeli svoje držanje. Očevidno je, da sa zvanične strane nije dat listovima nikakav mig, kako će gledište da zauzmu; otuda svaki na svoju ruku tumači niški sastanak.
Ređati sve te verzije bila bi savršeno izlišna stvar, kao što bi bilo i izlišno pobijati sva ona nagađanja, više-manje apsurdna, koja kako u kom listu nalazimo. Ali jedno vredi spomenuti: Svi bečki listovi kroza zube priznaju, da sastanak vladara u Nišu nije samo akt učtivosti, već da ima i političkog značaja.
To priznanje vrlo je karakteristično, kad se ima u vidu šta su sve ti isti listovi pisali ovih poslednjih nedelja. Po njima i poštansko-telegrafska konvencija, zaključena između Srbije i Bugarske, i priprema za ostale konvencije, i sastanak obeju omladina u Sofiji i Beogradu i skora poseta sofijskih građana u Beogradu neznačajne su pojave, koje nikakvih političkih posledica ne mogu imati; ceo rad na zbliženju Srba i Bugara po njima je samo prazan san, koji se nikada neće, niti može da ostvari.
Zato ih je tako i iznenadila i zaprepastila poseta kneza Ferdinanda Srpskom Kralju. Još više su ih međutim bacile u brigu sve one okolnosti, koje su prethodile i sledovale tom vladarskom sastanku. Tajanstvenost, u koju je cela stvar bila sve do poslednjeg trenutka zamotana, visoko odlikovanje Kneza Nikole baš na taj isti dan, prisustvo g. Ace Stanojevića u Sofiji i dolazak bugarskog ministra predsednika i ministra spoljnih poslova u Niš — sve to sada ipak i njima izgleda prilično važno.
Međutim oni gledaju da tu važnost što više umanje. Taktika im je pri tom vrlo prosta: Maćedonija, vele, biće večita smetnja svakom istinskom zbližavanju Srba i Bugara. Govoreći to, oni računaju na celu našu obostranu tesnogrudost, na sve ono što smo mi ranije radili, kao sitne, malene lutke, koje su igrale na kanapu onako, kako se to u Beču želelo. Zato i ne veruju, ili se prave da ne veruju, da mi jednom ipak možemo uvideti sve naše stare zablude i pogreške i postarati se, da ih ispravimo; zato nam s očevidnom zluradošću i dobacuju Maćedoniju, kao kost oko koje bismo se mi i odsad, kao i dosad, gložili; zato poneki od njih čak gledaju da izazovu nepoverenje Turske, pričajući, kako se na srpsko-bugarskom savezu odista radi, ali da će taj savez biti naperen protiv Turske.
Neka ta gospoda iz Beča nagađaju, pogađaju, objašnjavaju, agituju i podbadaju koliko god hoće! Pokret za sporazumom između Srba i Bugara postaje svakim danom u oba naroda sve jači; javno mnjenje je jednodušno za to i obe vlade, i srpska i bugarska, baš i kad ne bi bile uverene u korisnost toga sporazuma, morale bi da vode računa o njemu. Srećom, sudeći po svemu onom, što se ovih dana desilo, izgleda da su i obe vlade saglasna s tom željom narodnom, a onda je odista sve lako. Neka bude samo iskrenosti o obe strane, neka se sve radi bez ikakvih zadnjih misli, neka se vodi ozbiljna računa o budućnosti jednog i drugog naroda, a ne o sitnim prohtevima ove ili one strane, pa ćemo nesumnjivo i mi i Bugari imati koristi od tog zajedničkog rada, na štetu sviju ovih, koji su dosad likovali.