Na rusko-japanskom bojištu sreća se okreće. Od početka rata pa sve do pre dva dana Japanci su više manje imali samo uspehe. Iznenadivši svojim napadom Ruse, koji nikako nisu hteli da veruju u mogućnost rata, oni su ih zatekli nespremne, s malo vojske, sa raštrkanom flotom. Koristeći se svojom boljom spremom, svojom brojnom nadmoćnošću i na vodi i na suvu, svima onim preimućstvima koja daje iznenadna i energična inicijativa, oni su zauzeli Koreju i prešli čak i u Mandžuriju. Ali i najvatrenije pristalice japanske priznaju, da svi njihovi dosadašnji uspesi nisu bili plod čisto njihovog rada; oni su pri tom imali još nešto drugo, imali su sreće.
Ta njihova sreća najbolje se ogleda u propasti ruske oklopnjače „Petropavlovskog“ i pogibiji admirala Makarova. Mogla je na njihovu manu da naiđe i druga koja ruska lađa, a ne baš ta, jedna od najvećih i najboljih; mogao je Makarov biti ne na njoj, već na kojoj drugoj; mogao je Makarov ne poginuti, već se spasti, kao što su se spasli mnogi drugi.
Sve to nije tako bilo, na žalost. „Petropavlovsk“ je propao a s njim i energična Makarov; port-arturska ruska flota ostala je bez svoje najveće lađe i, što je još važnije, bez svog hrabrog i preduzimljivog admirala, kojega dosad još niko nije mogao da zameni, pošto je s Port-Arturom veza prekinuta, pre no što je Skridlov i mogao da stigne.
Uspesi na vodi, uspesi na suvu! Nemačko-austrijsko-jevrejsko-engleska štampa likuje od radosti i trubi na sve strane, da je severni kolos počeo da se raspada pod udarcima malih Japanaca. Ali tada dođe glas iz samih japanskih zvaničnih izvora, da je zbog sukoba između dve japanske krstarice jedna potpuno propala, a druga jako oštećena i da je oklopnjača „Hacuze“ naišla na jednu rusku minu i odletela u vazduh. Sreća se okreće!
Dakle i japanskim brodovima može tako što da se desi! I ruske mine dakle umeju da eksploduju! Koliko se već nije o njima i šta se sve nije o njima pisalo. Po engleskim i austrijskim novinama sudeći rekao bi čovek, da te ruske mine nisu ništa drugo, do prazne tikve, koje budalasto plivaju po vodi; nikada dosad nikakva zla ne učiniše; te nisu dobro raspoređene, te eksplodivan materijal ništa ne valja i šta ti ja sve znam. Sad će ti isti listovi naravno reći, da propast tih brodova ništa ne znači, da je sve to samo sitnica, puki slučaj koji nikakve važnosti nema i ako su kad je „Petropavlovsk“ propao govorila o „smrtnom udaru, koji je zadesio Rusiju“.
Znamo i mi, da propast tih dveju lađa neće uništiti japansku prevlast na moru, ali će bez svake sumnje svima onima, koji sve bore pod zastavom ruskoga orla dati nove hrabrosti; uveriće ih, da se ratna sreća okreće i da je sada na njih došao red da odnose uspehe. Iz nejasnih, prilično nerazumljivih telegrama, koji poslednjih dana stižu, o operacijama na suvu, vidi se da i u tome nije sve onako, kako su Japanci želeli. Oni posle bitke na Jadu ne prodiru više u napred, zaustavili su se posle tog uspeha i kanda čekaju da im nove trupe dođu. Svaki dan koji oni izgube u tom čekanju, za Ruse je dobiven dan. I još nešto drugo: izgleda da Koreja nije očišćena od Kozaka, kao što se to pričalo; svaki čas se javljaju omanja njihova odeljenja, uznemirujući im pozadinu i dovodeći u opasnost japansku komunikacionu liniju.
Ni o vojsci generala Linjevića ništa se nezna. Je li ona još oko Vladivostoka ili se, što je verovatnije, lagano spušta na jug, zalazeći tako za leđa Kurovkijevoj armiji? Ako se ta kombinacija ostvari japanska glavna sila naći će se između čekića i nakovnja: spreda će biti Kuropatkin, s glavnom ruskom vojskom, a s leđa Linjević s 40.000 vojnika, od kojih je trećina samo konjica.
Po svemu izgleda, da se odsudni trenuci približuju. Kako bude da bude, bili Japanci potučeni ili ne, krajnji ishod rata ipak neće od toga zavisiti. Ratna ruska istorija uči nas, da su Rusi, kraj sviju nedaća iz početka, uvek pobeđivali. Tako će biti i sad.