U trenutku kada su se beogradski trgovci kretali za Peštu, da tamo, u interesu i našem i mađarskom, porade na poznavanju i zbližavanju između ta dva susedna naroda, u Pešti se sastala komisija za izradu novog zakona o narodnim školama. Ugarski ministar prosvete Bersević izradio je projekt za taj zakon i ta sazvana stručna komisija ima o njemu da da svoj sud.
Kakav će taj sud biti ne može se naravno znati, kao što se i ne zna, hoće li parlamenat docnije taj zakon da primi, kad pred njega dođe, ali se već iz ministrovog projekta vrlo dobro vidi, da je naperen protiv nemađarskih narodnosti i da mu je glavni cilj pomađarivanje onih naroda, koji žive u obimu ugarske kraljevine. Zvanična statistika, koja svakako nije nepristrastna, priznaje, da polovina ugarskog stanovništva ne zna mađarski što sad ovim zakonom treba da se ukloni. Raznorodni elementi, slovenski, nemački, rumunski, treba sad pomoću tog novog školskog zakona što pre da se preliju u Mađare. Vojska, sud, državna administracija radila je već i dosad na tome; sad treba i škola, najjače srestvo za odnarođivanje, da počne raditi na tom delu.
Paragraf 13. tog projekta kaže, da u državnim narodnim školama svaki predmet mora da se predaje na mađarskom jeziku. Time se ukida onaj princip, koji je do sad bar na hartiji postojao, da država svakoj narodnosti dopušta da osnovnu nastavu sme imati na svom maternjem jeziku. Istim tim paragrafom traži se od učitelja, da za tih šest godina, koliko traje osnovna nastava, sve svoje đake potpuno nauči mađarskom jeziku, tako da umeju mađarski govoriti, pisati i računati. Koji od učitelja to ne postigne, bića penzionisan ili izjuren.
Disciplinarnom sudu biće predan i svaki onaj učitelj, koji u svoja predavanjima ili privatnom životu, usmeno ili pismeno, zauzima gledište protivno interesima ugarske države. Protiv ovoga se ništa ne bi imalo reći, pošto važi za sve činovnike u svima državama na svetu ali to „gledište protivno interesima ugarske države“ tako je nejasno određeno, tako je rastegljivo, da će svaki učitelj biti apsolutno ostavljen na milost i nemilost nadzornih činovnika.
Sve ove odredbe važe za državne, komunalne i konfesionalne škole, tako da će u toku od desetak godina školska mladež sva morati govoriti mađarski. Morati — velimo, ali to još ne znači, da će odista moći da govori. To pomađarivanje silom neće doneti one rezultate, kojima se današnji ugarski ministar prosvete nada, ali će pozitivno upropastiti celu osnovnu nastavu. Naterati decu silom da osnovna znanja uče na stranom im jeziku i u isto vreme da uče taj jezik — potpuna je besmislica. Niti će ona naučiti mađarski, niti će naučiti ono, što treba da nauče u osnovnoj školi. Pismenost i inače nije vrlo razvijena u Ugarskoj; ako se ovaj zakon, koji žrtvuje sve prosvetne interese mađarskim nacionalnim interesima, odista i primi, obrazovanje narodno imaće od toga ogromne štete.
Zbog toga već ako ni zbog čega drugog, ovaj projekt ne bi trebao da bude primljen. Srbija bi onda, videći da se u Ugarskoj poštuju najosnovnija prava njezinih sunarodnika, u sporazum sa Mađarima unela svu svoju iskrenost, ničim nepomućenu.