Sve one himne, koje su antiruski listovi pevali Japancima posle bitke kod Kinčua, umukoše jedna za drugom. Govorilo se o Japancima kao o narodu čije vojničke osobine prevazilaze sve što je dosad u istoriji poznato; tvrdilo se, da će Port-Artur biti za pet dana osvojen, Kuropatkin potučen, pa čak i zarobljen, Rusija pobeđena i slomljena; sanjalo se čak i o podeli ruskog carstva.
Sve te stvari mogli ste čitati ne u jednom, ne u dva lista, već u celom onom delu evropske štampe, koja je, otkako je, stalno bila protiv Rusije. S ubeđenjem, koje je očevidno čedo pustih želja, ti listovi s najvećom ozbiljnošću pretresaju sva ta pitanja jedno za drugim, nadugačko i naširoko, kao da je sve to odista već i nastupilo, i da samo treba pružiti ruku, pa zgrabiti kakav komad najvećega carstva na svetu.
Ali, u toku poslednjih dana, taj ton poče malo po malo da se menja. Prođe pet dana, a Port-Artur ne bi osvojen, prođoše i četrnaest dana posle bitke kod Kinčua, a Japanci su još uvek vrlo daleko od mete svojih želja. Još uvek ih od zidova port-arturskih rastavljaju dvadeset i dve male tvrđavice, poređane u jedan lanac, koje treba osvajati jednu po jednu, s ogromnim žrtvama. Zato i oklevaju sa svojim napadom, dovlače novu vojsku, nove topove, postavljaju naročitog vojskovođu za napad na Port-Artur, maršala Jamagatu, onoga koji je pobedio Kinu. Oni, koji su dosad sve vrlo brzo i smišljeno radili, počinju najedared da oklevaju i da odlažu, kao da im se ne zagriza u tu jabuku. Ako su se osećali suviše slabi, zašto su onda tako prerano jurišali na Kinču i upropastili trećinu svoje napadne vojske? Zar onda nije bilo pametnije čekati ta nova pojačanja, te nove topove i tog novoga maršala na koje čekaju sad, pa tek onda udariti na Kinču i zauzeti ga s manje žrtava?
Sve je to neobjašnjivo i pokazuje, da se pojavilo nešto što im kvari prvobitni račun. Nemogućno je reći šta je to, ali je očevidno da nečeg ima. Kao god što su posle uspeha na reci Jalu došli za jedan dan do Fenghvangčenga i tu ostali evo već punih mesec dana, ne čineći nijednog koraka unapred, tako su i sad iznenada jurnuli na Kinču, pa sad tu leže i čekaju.
Ne nastupaju ni prema Port-Arturu, ma da znaju, da je svaki dan koji tako na miru prođe za njih izgubljen dan. Sibirska železnica vrši svoj posao, bez huke i bez buke. Kao kakva velika arterija, koja polazi iz srca ruskog tela ka krajnjim mu delovima, ona svakog dana donosi Kuropatkinu vojsku, hranu, oružje i municiju. Neka svakoga dana ne dolaze više od hiljadu vojnika — a i engleski izveštači priznaju da je tako — pa će Rusi ipak za kratko vreme imati u Mandžuriji više vojnika no Japanci. Naravno njima više vojske i treba, jer imaju da brane ogroman jedan prostor, koji mi ovde ne možemo ni da zamislimo, a ne znaju niti mogu da znaju, na kojoj će tačci biti napadnuti.
S druge strane ruska konjička odeljenja u manjim i većim grupama pojavljuju se u severnoj Koreji i prete da prekinu vezu Kurokijeve vojske s njegovom bazom. Iz Vladivostoka ide na jug Linjevićeva vojska, s dve pune divizije, odabranih kozaka, koja će jednog dana pasti Japancima u bok. Kroz koji dan počinju u celoj Koreji i Mandžuriji velike kiše, koje onemogućavaju svako kretanje većih masa. Operacije će za to vreme morati da se prekinu, a ruske trupe stizaće svako dana sve u većem broju. Tada će tek Kuropatkin moći da izmahne kako je naumio i da udari kako treba.