Prekjučerašnja skupština društva „Sv. Save“ dala nam je prilike, da posle tolikog broja godina zagledamo malo u rad tog najvećeg našeg patriotskog društva. Na samoj skupštini nije mnogo moglo da se vidi šta je sve u poslednje doba rađeno; izveštaj je na brzu ruku primljen, bez ikakve debate, stara uprava aklamacijom je opet izabrana, u najvećem neredu, jer je u taj mah, upadom velikoškolaca u skupštinsku dvoranu, zbor bio rasturen. Ali štampani računi stalnog i pokretnog fonda društvenog za godine 1895—1903 daju nam bolji pregled celog rada. Njih se pri oceni samo i treba držati.
Kratko i jasno: za celo to dugo vreme ništa nije rađeno. Uzmite ma koju od tih godina, pa ćete uvek videti, s malim izmenama, jednu istu sliku. Godišnji su prihodi društveni u srednju ruku 18.000 dinara, koji su obično i svi svake godine trošeni. Uzmimo kao obrazac baš poslednju godinu, pa ćemo videti ovo:
- za izdržavanje društvenih pitomaca — 3625 dinara;
- za izdržavanje večernje sveto-savske škole — 3380 dinara;
- na opšte društvene celji — 3377 dinara;
- na administrativne troškove — 3489 dinara;
- na nabavku knjiga i na honorare piscima — 4301 dinar.
Ostavljajući na stranu 3317 dinara na opšte društvene celji, o kojima niti može niti treba da se govori, mi vidimo kao realan društveni rad samo izdatke učinjene na izdržavanje društvenih pitomaca i svetosavske večernje škode, a to je odista i suviše malo. Dodajte još tome i taj fakt, da je jedan društveni član javno na skupštini izjavio, da je pozicija na izdržavanje pitomaca lažna, jer tih pitomaca u opšte i nema, pa ćete steći uverenje, baš i ako nećete da verujete toj izjavi, da ceo rad društva „Sv. Save“ ne stoji u srazmeri ni sa sredstvima koja su mu stavljena na raspoloženje, ni s nadama koji su u njega polagane.
To se još bolje vidi, kad se uzme u obzir, da se u toj istoj godini na administrativne troškove izdalo 3498 din., dakle više no na opšte društvene celji. Ta ogromna suma, tačno četvrtina celog godišnjeg prihoda i rashoda, utrošena na administrativne potrebe, pokazuje i najslabijem račundžiji, da se u društvu „Sv. Save“ ili suviše malo radi na pravom zadatku društvenom, ili da se novci troše ludo na beskorisne stvari.
Suviše je velika i pozicija za honorare piscima i nabavku knjiga; i ona iznosi skoro četvrtinu godišnjeg prihoda i rashoda, a to je odveć mnogo, naročito kad se zna, šta je uprava poslednjih godina štampala i kakve je radove primala u svoje „Bratstvo.“
Sve to pokazuje, da društvo „Sv. Save“ živi bez života, da ne radi onako, kako bi moglo da se radi. Kapital njegov iznosi pola miliuna dinara, a to je za naše prilike već prilična suma. Umešnim rukovanjem prihod od tog kapitala i ostali, redovni prihodi društveni mogli bi da donesu korisnih plodova po opštu srpsku stvar, ovako ne donose ništa. Zato ove prvo patriotsko društvo naše, osnovano s toliko poleta i prihvaćeno s toliko ljubavi od celog naroda, danas samo na hartiji postoji. Niti ima članova, niti ko o njemu brigu vodi; uprava je u njemu sve i sva, a ona ne radi ništa.
Zasluge, koje je uprava nesumnjivo stekla skupljanjem tog velikog kapitala, potrla je s druge strane neumesnim ulaganjem tog kapitala u nepotrebne kućerine i sadašnjim svojim neradom. Ako hoće da nezadovoljstvo, koje spram nje postoji i koje svakim danom biva sve veće, jednom prestane, uprava mora poći drugim, energičnijim putem. Strah njen, koji se iz svakog njenog akta vidi, da prelaskom društva u druge ruke, kapital društveni ne bude straćen i upropašćen, možda je i osnovan, ali svakako ne može još da posluži kao apsolutno opravdanje za njen današnji nerad.
Kod nas i inače svaka ustanova ubrzo propada zbog opšteg nemara. Svi se mi brzo oduševimo, poletimo na posao s celim žarom, ali se onda, još brže ohladimo. I s društvom „Sv. Save“ isto je tako bilo, a ne bi trebalo da bude, kad se zna, kakvi nas sve krupni, nacionalni poslovi očekuju.