Kralj Petar

Na današnji dan pre godinu dana izabran je knez Petar, Karađorđević za Kralja Srbije. Njegov dolazak na presto dočekan je radosno od celog naroda — to priznaju čak i oni, koji su, iz ličnih razloga, bili pristalice staroga režima. Kao da vam se silan teret bio skinuo s duše, odahnuli smo svi onoga dana, kada je Kralj Petar uzeo državnu upravu u svoje ruke. I eto godina dana je već prošla od toga doba; nov dokaz da vreme brzo prolazi, kad dobro prolazi.

Međutim prilike u kojima se Srbija nalazila kad je dinastija Karađorđevića povraćena na srpski presto, nisu bile ružičaste. Nasilna smrt pređašnjega kralja, nezgodan položaj u koji je cela zemlja u očima stranoga sveta time bila dovedena, činili su, da je vladavina Kralja Petra odmah u početku bila vezana s teškoćama, koje nisu bile nesavladljive, ali koje su u isto doba svakako bilo vrlo velike.

Idući pravim putem, odrešito i bez ustezanja, Kralj Petar je sve te teškoće, koje su dolazile sa strane, savlađivao jednu po jednu, postepeno, gotovo neosetno, bez ikakvih nasilnih mera, kojima su se Obrenovići uvek tako obilato odlikovali. Drugi bi neko možda izgubio strpljenje, pokušao da celo to pitanje preko kolena prekrši: Kralj Petar je naprotiv sasvim tačno bio uvideo, da će i u toj zapetosti, koja je postojala između Srbije i ostalih zemalja, kao i u svemu drugome vreme učiniti svoje.

Ono je to i učinilo. Odnosi su se lagano popravljali, popravljaju se i danas sve više i više. Sad nije daleko trenutak, kada će cela zemlja, koristeći se tim Kraljevim mudrim držanjem, prestati da bude u očima tog stranog sveta, koji nas tako malo poznaje, zemlja nezakonitosti i nasilja.

Ali još mnogo veći uspeh od toga uspeha jeste razvitak naših unutrašnjih odnosa. Tu je imalo mnogo da se radi i imaće još mnogo da se radi, dok ne dođe do onoga, što ceo pošten svet u zemlji želi. Banalno je već postalo govoriti o razorenom, demoralizovanom unutrašnjem životu našem, ali je to odista na žalost sve tačno. Čitave generacije javnih radnika upropašćene su nešto zbog svoje moralne slabosti, a još više zbog nesrećnog načina, na koji je ovom zemljom upravljano; razorene su prve osnove državnog života; nestalo je bilo one unutarnje discipline, koja čini da svaki svoju dužnost vrši i da od svakog oko sebe to isto s pravom traži; nastalo je bilo doba opšteg rasula, u kojem je svaki samo svoj interes gledao, dižući očajno ruke od zajedničkog, opšteg dobra sviju nas. Svaki je uviđao, da zemlja ide u propast sviju i gledao je samo sebe da spase.

U tom teškom trenutku došao je Kralj Petar na srpski presto. Tvrditi da je samim dolaskom njegovim sve uklonjeno, da je sve popravljeno, bila bi prosta besmislica. Ne može jedan čovek, pa ma ko on bio, tako brzo otkloniti sve te naše nedaće za tako kratko vreme. Ako se hoće da se do tog rezultata dođe, trebaće da se udruženim silama sviju nas, od najvećeg do najmanjeg, istrajno i dugo radi. Tek tada će se uspeti, inače ne.

Ali Kralj Petar je bar pokazao svojim primerom kojim putem treba ići. I radom svojim i govorima, koje je u narodu držao, on je dokazao, da leka ovoj zemlji može biti samo ako se poštuju zakoni. Lek je taj tako prost, a ipak tako težak za nas, koji smo u dugom nizu godina naučili da gledamo, kako sve i najsvetiji zakoni nemilosrdno gaze i cepaju. Izgubljena vera treba da se povrati i izgubljeno samopouzdanje. Tek kada svi budemo tako milili i radili, tek tada ćemo umeti dostojno da cenimo plodove Kraljevoga rada.