Početak pogreba
Dan vedar, topao, lep, kao što je bila duša pesnikova. Podnevska tišina.
Prijatelji i poštovaoci Zmajevi iznesoše kovčeg sa posmrtnim ostacima. Svi poskidaše kape. Sprovod se krete crkvi lagano. U tom trenutku zabrujaše zvona sa crkava, i katoličkih i pravoslavnih. Dok se sprovod kretao gotovo u svima crkvama u Vojvodini udarala su zvona na pravoslavnim crkvama, oglašavajući selu i gradu: da u ovaj čas dana odvode prijatelji velikoga pokojnika njegovom večitom boravištu.
U početku sprovod se kretao u redu, grupe i izaslanici išli su prema ranije utvrđenom programu. Ali usled navale sveta red se uskoro poremetio i svaki je hvatao mesto gde je ko mogao. Sanduk sa pokojnikovim telom nosilo je šest ljudi na nosilima. Na kovčegu je bio jedan jedini venac sa natpisom „Daničić“ — Zmaju. Deca su se usput gurala i grabila da vide grob i krstaču. U porti je bila taka navala da se jedva moglo izdržati. Svaki je hteo da prisustvuje opelu. Sa pokojnikom se prvi oprostio pop Boža Popović, lepim i skladnim govorom (čiju smo sadržinu u glavnom prekjuče telegrafski saopštila čitaocima). Sveštenik Boža oprostio se za Zmajom, kao sa hrišćaninom.
Besede u porti
U porti su, u kojoj je i opelo svršeno, sa pokojnikom oprostila se još tri govornika. Od strane Srpske Matice govorio je Antonije Hadžić. „Da je pero jela, da je list ovaj svet a mastilo more, ne bi — tako otpočinje Hadžić svoj govor — ne bi mogli opasati tugu i žalost, koja zadesi Maticu i vӓs narod ovim gubitkom.“ A završio je pesnikovim rečima:
Al šta sjalo, pa ne malaksalo, Kaž’ junaka, kog ne čeka raka, Zora j' lepa, al prezorit, mora…
„Ime će pesnikovo živeti dok traje srpskog sveta i veka. Ono će nam biti zvezda vodilja na putu opštoj narodnoj sreći i napretku“…
Narod je trokratno odgovorio: Slava mu!
Od strane omladine zborio je M. Vilić. „Oprosti, što te bunim u blaženom večnom snu. No hoću da ti kažem hvala za sve što si kao otac učinio za omladinu. Prigrlio si Siročad, bio im otac i majka i napajao ih izvorom ideala. Radio si da od malih Srpčića stvoriš karaktere… Ovo nije ukop. Mi tebe ne gubimo. Mi se pričešćujemo zaklinjući se da ćemo se za ideale boriti. Tvoj duh biće s Miletićevim zraka, koja će nam večno sjati i upućivati nas. Pepeo tvoj je u raci, al duh je tvoj u svakom srpskom domu. Posle prve reči „mati“ čedo će reći prvo „čika Jova.“ Ti ćeš biti vodilja i duh će tvoj lebdeti nad materinim čedom. Zbogom, čika Jovo!“
U ime Srpčića govorio je Đ. Mihailović.
„Srpčići se pitaju: Zar nam nećeš više pevati? O, čika Jovo, uze nam te Bog. Valjda je i njemu milo tvoje pevanje, pa te pozvao sebi: Kad je to njegova volja — šaljemo ta zbogom. Deca te ispraćaju, a reči a misli tvoje prenosiće se, s kolena na koleno, i nekoliko tvojih plamenih reči biće dovoljne da osnaže duh, da dadu krila… Deca liju suze i tvoj spomen živiće u njihovim srcima. A škola? Nemamo toliko suza da te oplačemo. U danima borbe i nemara ti si klicao „Dižite škole — deca vas mole.“ I to je otkravilo srca i otvarahu se dveri školine budućnosti. I sad, kad je opet nastupila opasnost, kad treba da zatalasaš srpski svet — tebe nestaje. Al misao tvoja poginuti neće. Reči tvojoj smrti nema. Na izmaku Maja pevao si „Nestaje Maja, nestaje i Zmaja.“ S prolećem si počeo i svršio. Svež si bio i ostao ko proleće. Prosto da si!“
Od strane Srpčića pročitala se divna „Vračeva“ pesma, koju ćemo docnije doneti.
Oko pola dva sprovod se krenuo na groblje.
List s venca
Za vreme dok su govornici u svojim besedama opraštali se sa čika Jovom, mnogi, koji su bili u neposrednoj blizini mrtvačkog sanduka i krstače tiskali su se da dohvate rukom do krsta. I ko je dohvatio kidao je iz venca po jedan lavorov il zimzelenov list za uspomenu.
Jedan je gotovo glasno molio jednu gospođu:
— Najlepše vas molim, otkinite mi jedan list.
— Što će vam?
— To će mi biti svetinja i uspomena sa groba Čika Jovinog.
Gospođa mu pruži jedan list.
Gornja strana venca bila je sva opipana. Svaki je hteo sa sobom da ponese spomen na ovaj tužni dan.
Nosioci
Sprovod se krenuo u pola dva po podne iz porte crkvene. Pokojnika su nosili opet po šest nosilaca na nosilima. Dan je bio vreo, nositi je bilo teško i zamorno; ali se mnogi od njih nisu hteli menjati, kad je trebalo da se zameni drugim.
Znoj je kiptio sa njegova čela, al on nije hteo zamene. Godilo mu je što ima tu čast, da može na svojim ramenima nositi kovčeg u kome počiva čika Jova.
— Neka, nisam umoran.
A kako jedan, tako i ostali.
— Mogu još istrajati, neću, ne trebam ja zamene.
Fotografisanje
Sprovod se lagano kretao i usput je na nekoliko mesta zastajkivao.
Te je momente ugrabio novosadski fotograf Singer, i u nekoliko mahova snimio je celu pratnju.
No osim njega bilo je vrlo mnogo privatnih lica i amatera, koji su imali svoje fotografske aparate i činili snimanja pojedinih scena i momenata pogrebnog sprovoda. Nekoliko beogradskih đaka, koji su fotografišući utrošili svoje platne, vraćali su se čak u Novi Sad da nabave filmu za snimanje, kako bi samo mogli imati što više snimaka radi sećanja na ovaj tužni narodni dan.
Ceo je pogreb sa nekoliko strana i mesta fotografisan.
Sveštenstvo
I ako je žega bila vrlo jaka, vrlo veliki deo sveta za pokojnikovim sandukom išao je nepokrivene glave. Naročito seljani bili su gologlavi.
Sprovodu je prisustvovalo trideset i četiri sveštenika, od kojih je bilo osam katoličkih sveštenika, ne računajući tu i Jovana Hranilovića, unijatskog popu. Vladika Štrosmajer je naredio te je pogrebu prisustvovalo i izaslanstvo katoličke crkve. Taj znak velike pažnje i poštovanja prema velikome pokojniku svakome se dopao. U toliko je postidnije bilo za patrijarha karlovačkog, koji je zabranio da učenici gimnazije i bogoslovije mogu pogrebu prisustvovati. To nehrišćansko varvarstvo pravoslavnog crkvenog poglavice u Karlovcima je veoma surovo i ko je znao i čuo za ovo gadio se tom pravoslavnom prvosveštenom cinizmu. No uzalud je bila patrijaršiska zabrana: mnogi đaci iz gimnazije i bogoslovije rizikovali su, te su ipak došli iz Karlovaca i ispratili do večne rake svoga čika Jovu.
Na platou
Plato je jedno dosta prostrano mesto između katoličke crkve i gostionica i dućana kameničkih. U blizini je i kuća Zmajovina.
Tu su se sa pokojnikom oprostila četiri govornika: predsednik „Kišfaludijeva“ društva Bedi, zastupnik hrvatske Matice, Akademije, društva hrvatskih književnika, Jovan Hranilović, predsednik „Rada“ dr. Žarko Miladinović i dr. Slavko Miletić. Beti je govorio mađarski; njegov je govor bio kratak ali iskren. Vrlo se lepo oprostio sa pokojnikom Hranilović. On je istakao gubitak Zmaja jeste gubitak i Srba i Hrvata i svega Slavenstva (njegov ćemo govor u celini doneti). Doktor Žarko je zahvatio nekolike strane pokojnikova života i rada. Završetak njegovog dužega govora osobito je bio dirljiv. „Pođi na počinak na domaku Fruške, koju si voleo i čiji si venac opevao. Tvom grobu donosiće vetar pozdrave sa Avale i Lovćena, Velebita i Vršačke Kule i sa sviju strana, gde Srbin živi i diše. Gora će te hladom hladiti, a na grobu će ti mirisati gorsko cveće. Odmori se neumorni i neumrli pesniče. Tvoje ime neće poginuti!“… I beseda dr. Slavka, sina Miletićeva, koji je u ime Vršca govorio, bila je vrlo lepa, duhovita i dirljiva.
Mali čika Jovu
Od crkve do platoa, gde su imali drugi govoriti, sprovod se lagano kretao, jer je put od crkve bio uzan i vodio uzbrdo. Zvona su sa sviju crkava. brujala a pred sandukom je išao jedan mališan, noseći krstaču. Njemu su ostala deca i drugovi zavideli što se dostao te časti. To je bio učenik prvog razreda gimnazije Milivoje Radović, iz Kikinde.
Primetio sam već po drugi put da je dečko kod crkve i na putu plakao. Misleći da mu je što teško ili ne može da podnosi nositi krstaču, zapitao sam ga:
— Da ti nije teško nositi krst?
— Nije.
— Pa što plačeš?
— Tako… umro je čika Jova… a on je sve nas tako mnogo voleo.
— A poznaješ li ti njega?
— Pa njega sva deca znaju.
Ovaj mi se odgovor jako dopao.
Razgovor kod rake
Na grobu je, kao i u porti, bilo guranja i tiskanja oko rake i pokojnikova sanduka. Svaki je hteo da je što bliže raci i da može da čuje poslednje govornike, koji se sa pokojnikom praštaju.
Sa strana se glasno čule reči:
— Govoriće naš Jaša i njihov Janko.
Janko je sa svojih priča isto tako vrlo dobro poznat Srbima s one strane Save i Dunava, kao i kod nas. Još tamo imaju za nj i njegove spise još više ljubavi od nas.
Oni, koji su bili blizu rake razgovarali su o poslednjoj volji čika Jovinoj.
— Vidiš, nije zidana grobnica, nego prosta raka.
Drugi je odgovorio:
— Pa to je najpametnije. Ide odma u zemlju i zemlja sve izvuče. A tako se i ceo narod saranjuje, a Zmajova je bio narodni čovek.
Jedan učitelj je ovoga dopunio:
— Najveći ljudi i pesnici, tako se saranjuju, prosto i u majku zemlju idu, odakle su i postali.
Svet se tiskao da pogleda raku, u kojoj će počivati Zmajev pepeo i zahvatali su mnogi po pregršt i busen zemlje da docnije, kad spuste sanduk u raku, mogu baciti…
Jaša i Janko
Poznanici su među sobom razgovarali o Jaši i Janku, koji su naporedo pored groba stajali.
Jaša je dan pre toga i uoči pogreba cele noći bio bolestan, te nije ni spremao nikakav govor.
— A i našto spremati, — rekao je on. — Desetorica su govorila sve lepše od lepšega, sve bolje od boljega. Sve je to slava Zmajovina. Sakupiću tu slavu, te nevenvence i eto ti govora…
A o Janku se nagađalo i na svoj način tumačilo što poslednji on govori.
— Srbija treba da završi, njena je ovde poslednja reč. Te sam reči čuo iza sebe.
Neko je nastavio:
— Ona treba i da sve govore i sve vas u osećajima da sjedini. Ona je prva, ona i poslednja treba da bude za sve nas…
Jaša
Govor Jaše Tomića bio je improvizovan. Primetilo se jasno, da je Tomić bio zaista duboko potresen. Njegov je govor imao politička značaja i istakao je u glavnome političke zasluge pokojnikove. Tomić je izneo u kratko političku borbu i rad Zmajev na političkoj književnosti; kako je Zmaj i svoju poeziju upotrebljavao radi velikih političkih i srpskih narodnih ideala, ciljeva i zadataka. (Tomićev govor donećemo u celini). Mnogi su plakali.
Neko je zamerio što je Tomić toliko istakao Zmaja kao političara i radikala, kad je on celog naroda pesnik, a ne samo radikalni.
— Ali je tek bio radikal.
A drugi je priskočio:
— Samo se onome ne može dopasti Jašin govor, kome se Zmaj nije dopadao…
Spuštanje u grob
Nastupio je trenutak da se kovčeg spusti u raku. Otimahu se ko će da skoči u grobnicu da prihvati pokojnika.
— Mi hoćemo da ga zakopamo, jerbo je on naš i naš komšija bio.
I četvorica skočiše u raku. To su bili seljani i susedi čika Jovini Đ. Ljubinković, Petar Gajdašević, Ika Dobričić i Avram Ninković.
Zatutnji zemlja i kovčeg čika Jovin spustiše u raku. Na njemu je bio zapis „Čika Zmaj Jova požive 71 godinu.“ Sa njim baciše u raku i venac omladinaca iz Beograda.
Janko
Zmaja spustiše u grobnicu.
Zavlada tišina grobna, a Janko bolnim, drhtavim i potresenim glasom obrati se pokojniku.
— Veliki pesniče!…
A kada zahvati drhtavom rukom s humke busen sveže zemlje te poboživo celiva i baci ga na Zmajev kovčeg, sav je narod grcao u suzama i jecao plačući. Nije oka bilo da suzu nije pustilo.
Nije umro, niti će umreti Čije pesme žive među nama; Ni smrt sama ne može uzeti Leši život besmrtnim pesmama.
I narod listom pohita raci da baci busen zemlje na pokojnika. Pogreb je završen u tri časa i 10 minuta. Trajao je puna tri sata.