Najnoviji obrt u rusko-japanskom ratu potekao je od admirala Skridlova, koji je, sa tri svoje brze lađe, izišao iz vladivostočkog pristaništa i uputio se na jug na Port-Artur. Iz telegrama, koje smo za ova poslednja tri dana saopštili vidi se, da pri svom putu nije sedeo skrštenih ruku. Sretnuvši sedam japanskih transportnih brodova on je potopio tri od njih, zajedno s 5000 vojnika, koja su bili na njima, a ostale, koji su mu umakli, jako je, oštetio topovskim metcima i poubijao stotine ljudi, koji su na tim brodovima bili, pa je zatim produžio put.
Još pre toga, baš na izlasku iz vladivostočkog pristaništa, ta mala eskadra bila je srela jednu malu japansku jedrenjaču, na kojoj se, pokraj nekoliko matroza, nalazio i dopisnik američkog lista „Globa.“ Lađica je odmah potopljena, zajedno s posadom, a za onog dopisnika naredio je admiral Skridlov da se uzme na brod „Rosiju“, na kojem je bio i on. Taj dopisnik ostao je na ruskom brodu puna četiri dana, prisustvovao uništenju onih japanskih transportnih brodova i premešten je na jedan engleski brod, koji je Skridlov sreo, tek petoga dana. Svoje doživljaje za ta četiri dana, koje je proveo na ruskoj lađi, on u svom listu, pod naslovom: „Tajanstvena eskara“ ovako opisuje.
Hteo sam da pređem iz Tinhinga u Povorotnji, pa najmih zato jednu malu japansku jedrenjaču, koja se krete oko 5 sati pred veče. Mislio sam, da ću za nekoliko sati stići, ali iznenadna magla i prilično veliki talasi učiniše, da oko ponoći nismo znali ni gde smo ni kuda ćemo. Noć je bila tako mračna, da se ni na sto metara ništa nije videlo. Moja japanska posluga, s kojom sam se jedva sporazumevao, kanda je bila izgubila prvobitni pravac; na sve moje psovke Japanci su nešto ćućorili između sebe i okretali čas levo čas desno, tako da sam neprestano mislio, da ćemo se razlupati o kakvu stenu, pošto smo stalno bili blizu obale.
Tačno u 12 sati i 40 minuta po ponoći začu se u neposrednoj blizini našoj nekakav čudnovat šum, a gotovo u isti mah opazih kako iznad vode, upravo prema nama klize gotovo nečujno tri velike, mračne senke. „Šta je ovo?“ dreknuh ja na prvog Japanca, koji se beše desio blizu mene. On mi ništa ne odgovori, pljesnu rukama više glave — što kod Japanaca znati najveće čuđenje i strah u isto doba — pa bez ijedne reči bućnu u vodu, bez zbogom ostaj!
Tada vidoh i ja na čemu sam. One tri senke bile su velike tri lađe, koje su nam se u punoj brzini približavale. Na skretanje se više nije moglo ni misliti. Ona lađa što je išla napred dohvati svojim kljunom porebarke naš kljun i ja se nađoh u vodi pre no što sam mogao šta i da pomislim. Srećom udarac je bio tako silan, da me je odbacio za nekoliko desetina koraka u stranu, te me nijedna od one tri lađe pri prolazu ne zakači. Isplivavši odmah na površinu ja stadoh vikati koliko me grlo nosi na engleskom i francuskom jeziku da sam Amerikanac i da ću se udaviti, ako mi ko ne pritekne u pomoć. Oni s lađe mora da su čuli moju viku, jer posle desetak minuti pojavi se iz pomrčine, u kojoj su sve tri lađe bile već iščezle, jedna omanja barka, dobaci mi jedno uže i posle nekoliko trenutaka ja sam već bio spasen.
Tek kad smo se uspeli u brod, onaj prvi koji me je bio i bacao u vodu, videh da se nalazi na ruskom ratnom brodu. Jedan midšipman i dva vojnika, ne govoreći ni reči, pretresoše me od glave do pete i uzeše mi sve hartije, koje sam imao pri sebi. Zatim mi dadoše jedno suvo odelo, da se presvučem i odvedoše me u jedan mali, ukusno namešten salon, gde je sedelo nekoliko oficira. Jedan od mlađih, stade me ispitivati, držeći pred sobom one moje hartije, koje su mi bili pre toga pri pretresu oduzeli i uveriti se, da su svi moji navodi tačni, saopšti mi, da ću na „Rosiji“ morati ostati sve dotle, dok ne naiđemo na kakav brod koje od neutralnih sila.
Tek tada se umeša u razgovor i najstariji od njih, za kojega sam već po slikama bio znao da je Skridlov. Čistim francuskim jezikom on mi reče, da verovatno neću biti dugo zarobljenik, pošto ćemo u toku od dva—tri dana sigurno naići na kakav neutralan brod. Odmah posle toga ponudiše mi da sednem za njihov sto i da što jedem ako sam gladan.
Meni međutim nije bilo do jela. Nestrpeljivo sam očekivao da čujem kuda ide ta ruska flota i kako je izišla iz pristaništa, kod tolikih japanskih lađa, koje su pred pristaništem stražarile. Najposle, ohrabren ljubaznošću sviju oficira, ja direktno zapitah Skridlova, kako je izvršio to čudno delo. On se nekako čudnovato nasmeši, protrlja malo svoje naočare, pa mi ovako odgovori:
— Stvar je vrlo prosta. Četiri pune noći mi smo sve kazane držali pod punom parom čekajući zgodan momenat. On najposle dođe: pomrčina, vetar i talasi dadoše nam mogućnosti, da neopaženo prođemo pored japanskih brodova. Verovatno je, da oni neće ni opaziti da je tica izletela iz kaveza i čuvaće i dalje pristanište, koje je sada prazno.
Admiral Skridlov nasmeja se opet pri tim rečima, pakosno, kao lovac koji vidi, da će divljač da padne u zamku koju je spremio.
Međutim o cilju tog putovanja ništa nisam mogao da saznam a i ne htedoh da pitam, držeći, da će se to već i samo od sebe pokazati. Sva tri broda išla su punom brzinom kroz noć; svetlosti su bile pogašene, ništa se nije čulo, do podvodni rad turbina, koje su besprekidno parale vodu u dubini. Izgledalo je kao da su se kakve ogromne noćne tice grabljivice ustremile na svoj plen.
(Svršiće se sutra).